"Mladi ne znaju mnogo o njemu; no oni stariji, među koje se na žalost ubraja i dolje potpisani, znaju da je u svojim danima bio od velike važnosti: jedan od onih kipara koji su se isticali kvalitetom i teškim radom, stilom i jedinstvenošću djela...

   Meštrovićevo kiparstvo se doimalo u našim očima kao zaprepaščujuća odvažnost, barbarska, okrutna ..."

  Virgilio Guzzi ("Il Tempo", Rim, 20. siječanj 1962.)  

Ivan Meštrović u Italiji

Prof.Dr. Duško Kečkemet

Iako najistakutniji hrvatski kipar Ivan Meštrović (1883.-1962.) nije potekao iz jednog od dalmatinskih gradova koji su stoljećima održavali žive veze s prekomorskim talijanskim gradovima, nego iz krševitog zagorskog dijela Dalmacije, silom studijskih, ekonomskih i političkih prilika, veći je dio života proveo izvan svoje zemlje: u Beču, Parizu, Rimu, Londonu, Švicarskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Višekratni boravci u Italiji, u mlađim  i zrelim godinama, naročito su bili značajni u njegovom životu i radu i njih se uvijek rado sjećao, kao i prijateljstava što ih je u toj zemlji stekao i koja će održavati do smrti.

Kao južnjaka, privlačili su ga talijanski krajolici, gradovi  i ljudi, ali posebno talijanska likovna umjetnost, osobito ona starija, dok suvremenim avangardnim usmjerenjima nije bio sklon, osim donekle u ranom razdoblju stvaralaštva. Osim klasične antike, talijanska renesansa bila mu je poticaj i uzor, a naročito Michelangelo, kojega je prikazao u skulpturi i o kojemu je napisao opsežnu studiju te ga je smatrao vrhunskim kiparom svih vremena i gotovo ga je oponašao u nekim skulpturama, posebno u velikoj Rimskoj Pietà.

Talijani su pak pred Prvi svjetski rat prihvatili Ivana Mestrovića, i osobno i u njegovom stvaralaštvu. Tome je pridonijela i popularnost južnoslavenskih narodnih pjesama, poznatih i u Italiji u prijevodima, općenita popularnost Crne Gore i Srbije u ratovima s Turcima (pa i crnogorsko porijeklo njihove kraljice ),  a naročito su Meštrović i njegove skulpture postali središte pozornosti talijanske javnosti nakon velikog uspijeha na Svjetskoj izložbi u Rimu 1911. gdje je dobio prvu nagradu za kiparstvo. Kasnije će njegove radove pratiti na mletačkim Biennalima, sve do posmrtne izložbe njegovih izabranih djela u Milanu 1987. godine.

Nakon što je otkrivena kiparska nadarensot siromašnog pastira u selu Dalmatinske zagore i nakon kraćeg šegrtovanja u klesarskoj radionici u Splitu, omogućeno mu je, sakupljenim doprinosima i mecenatstvom jednog bečkog industrijalca, da 1900. pođe na umjetničko školovanje u Beč, gdje je, još kao student Umjetničke akademije, sudjelovao na izložbama bečkog umjetničkog društva Secesije. Nakon prvog plodnog utjecaja Rodinove skulpture, prihvatio je u radu secesijski stil, u kojemu je u Parizu 1808.-1909. stvarao cijelu galeriju heroja i njihovih udovica, namjenjenih neostvarenom nacionalnom tzv. Vidovdanskom hramu.

Još prije odlaska u Pariz, prvi put je mladi Meštrović 1907. putovao Italijom zahvaljujući narudžbi jedne reprezentativnije fontane. Tom je prigodom sudjelovao i na VII. međunarodnoj bijenalnoj izložbi u Veneciji, stekavši prethodno priznanja na izložbama u Beču, Mũnchenu, Londonu, Sofiji, Zagrebu i Beogradu.

Italija je već tada oduševila mladog umjetnika i njegovu suprugu Ružu.

«Tamo je krasno i nalazili smo se vrlo ugodno, dapače nigdje ugodnije «, pisao je po povratku prijatelju Andriji Milčinoviću. «Krasna i prekrasna zemlja i interesantna po svojoj nekadašnjoj kulturi, te se ne kajem, što sam ju vidio, nego naprotiv – bude li moguće – otići ću opet tamo .»

Ali što je naročito oduševilo mladića bila su umjetnička djela u Italiji, posebno ona renesansna u Firenci, o čemu je sa zanosom pisao prijatelju.

Godine 1911. doputovao je Meštrović s Ružom u Rim radi sudjelovanja na reprezentativnoj izložbi Esposizione internazionale di Roma iste godine. Namjeravao je, nakon Pariza, duže boraviti i raditi u Rimu, pa je iznajmio stan u Via Frattina, a atelijer u blizini Via Flaminia.

«On je volio živjeti u Italiji», pisao je kasnije njegov sin Mate. «Volio je talijansko podneblje, što ga je podsjećalo na rodnu jadransku Hrvatsku. Volio je Talijance, njihovu sklonost uzbuđivanju i oduševljavanju. Volio je talijanski krajolik i ambijent. Pored domovine Italija je bila zemlja gdje se je osjećao najviše kod kuće. Rim čuva mnoge lijepe uspomene njegovih mlađih dana. On je tu živio od 1911. do 1913. i imao je mnogo prisnih prijatelja.»

Ljeti bi putovao u zavičaj i posjećivao obitelj na selu, ali bi od ljetnih vrućina u Rimu s Ružom bježao u nedaleko slikovito mjestance Anticoli Corrado, inače stjecište umjetnika, gdje je, među ostalima, stekao i prijatelje u kulturnoj rimskoj obitelji Signorelli.

Zacijelo najistaknutiji događaj u Meštrovićevom životu i umjetnosti bila je međunarodna  Rimska izložba  1911.,  kojom je  Italija  proslavila  pedesetu  obljetnicu ujedinjenja. Meštrovićevo obilno sudjelovanje na toj izložbi priskrbilo mu je slavu u cijeloj Europi, ali u njegovoj domovini uz priznanja i oštre kritike i napade.

 Ivan Meštrović, kao i većina tadašnje hrvatske intelektualne omladine, a naročito one iz Dalmacije, zanosio se idejom kulturnog, a zatim i političkog jedinstva svih južnoslavenskih naroda. Hrvati su se nastojali osloboditi od Austro-Ugarske kojoj su pripadali, istočne zemlje Balkana od Turske, a Pijemont ujedinjenja vidjeli su u Srbiji koja je jedina, uz Crnu Goru, bila slobodna država. Usto su se Meštrović i njegovi prijatelji bojali talijanskog posezanja za Dalmacijom, što su poticali i dalmatinski iredentisti, pa im je zajednička jugoslovenska država, podržavana od Francuske, Velike Britanije i Rusije kao protivnik Njemačke i Austrije, obećavala nezavisnost od okolnih mogućih agresora.

Meštrović i njegovi prijatelji umjetnici iz Dalmacije morali bi na međunarodnoj izložbi u Rimu izlagati u austrijskom i mađarskom paviljonu, što iz rodoljubnih razloga nisu htjeli, pa su odlučili izlagati u srpskom paviljonu koji je sagrađen prema  Meštrovićevoj zamisli, računajući poglavito na njegove skulpture namijenjene Vidovdanskom hramu, simboličnom mauzoleju poginulih u stoljetnim borbama za slobodu južnoslavenskih naroda. Ta je odluka izazvala polemike i skandale i u Austro-Ugarskoj i u dijelu Hrvatske nesklonom savezu sa Srbima.

Mladi je Meštrović prethodnih godina neumorno stvarao monumentalne likove junaka poginulih u povijesnoj bitci s Turcima na Kosovu polju 1389. i njihovih udovica, u tada suvremenom stilu bečke i njemačke secesije.

Isticanje elementarnog i arhaičnog iznenadilo je mnogobrojne posjetitelje Rimske izložbe; neke oduševilo, videći u tome izvornu, svježu snagu u navodno dekadetnoj Europi, a druge odbilo kao «barbarsko».

 Prvih je bilo zacijelo mnogo više kad mu je priskrbilo prvu nagradu i otvorilo vrata  na daljnje samostalne izložbe u Italiji i u ostaloj Europi.  

Talijanski tisak, dnevni i stručni, bio je pun pohvala, pa i oduševljenja njegovim skulpturama, postavivši ga, uz Rodina, na prvo mjesto europskoga kiparstva

Sam se Rodin o Meštroviću izrazio kao najvećem fenomenu među europskim kiparima. Taj je paviljon na velikoj međunarodnoj Rimskoj izložbi u Valle Giulia, svečano otvoren 22. travnja 1911. u prisutnosti talijanskog kralja, privlačio najveću pozornost mnogobrojnih posjetitelja, iako  su u  paviljonima  drugih  zemalja  izlagali  tada poznati umjetnici poput Rodina, Zuloage, Rjepina, Klimta, Stucka i drugih. 

Meštrovićevo izlaganje u srpskom paviljonu imalo je posljedicu da su ga mnogi, koji su pisali u vezi s tom i daljnjim izložbama na kojima je sudjelovao, smatrali Srbinom, pogotovo što se za Hrvatsku, koja kao država tada nije ni postojala, malo znalo, ali je on u raznim prigodama isticao svoju hrvatsku nacionalnost, a Srbe je smatrao braćom – u kojoj će se kasnije veoma razočarati. Predgovor reprezentativnog kataloga toga paviljona napisao je hrvatski književnik Ivo Vojnović.

Nažalost, i talijanski su pisci prikaza Rimske izložbe Meštrovićeve skulpture često tumačili poglavito kao politički izraz jednog naroda u težnje za slobodom.

«Posjetite Srpski paviljon, to čudo Rimske izložbe i poklonite se geniju Ivana Meštrovića. Narod koji je mogao roditi takvog umjetnika, ne može propasti; teško onom tko bi se drznuo pružiti ruku na nezavisnost toga naroda», pisao je jedan rimski dnevnik. A istaknuti povjesničar umjetnosti Jozef Strzygowski zabrinuto:

«Teško nama, ako Meštrovića shvate njegovi sunarodnjaci i ako se u znaku njegove umjetnosti ujedine.»

Lucidni A.G. Matoš bio je tada stvarniji, ali i dalekovidniji u hvali i kritici Meštrovića  u povodu Rimske izložbe:

«Već sam često pisao o toj (Meštrovićevoj) umjetnosti. Ona je velika, ali ma koliko štujem Meštrovića kao umjetnika, koliko ga volim kao prijatelja i čovjeka, toliko me boli, duboko boli, njegovo zatajivanje hrvatstva.» Matoš je, za razliku od Meštrovića, prethodno duže boravio u Srbiji i bolje je od njega poznavao politiku beogradske čaršije.

Talijanska spisateljica Sibilla Alermo, između ostalih je oduševljeno pisala o Meštrovićevim skulpturama na izložbi u Corriere della Sera:

«...Ivan Meštrović, Otkrivatelj, nadahnitelj, učitelj... On je u samome sebi, u tajanstvenim sklonostima svoga duha, ovaj stil arhajskoga duha, koji zaista više od ikojeg drugog odgovara tipu njegove rase, jednostavan, surov i usredotočen stil... Ali istovremeno uz slavu predvodnika, Ivan Meštrović je dosegao i slavu najvećeg umjetnika: uz ciklus skulptura za koje se može reći da su strogo rodoljubnog nadahnuća, slobodno cvate niz djela u kojima se ljudski oblik ukazuje u simbolima boli ili sveljudske radosti, a neka od tih djela su čista remek djela...»

Tada najpoznatiji talijanski kipar Leonardo Bistolfi, koji će nakon te izložbe postati Meštrovićev dobar prijatelj, oduševio se pred monumentalnim konjaničkim likom Kraljevića Marka:

«Superbo! ... E' una cosa nuova, superba!»

Jednako likovni kritičar Renzo Lanza u publikaciji La Vita:

«Evo napokon velikog umjetnika, savršena, kolosalna, Ivana Meštrovića. U njega ćeš naći sve vrline i sve mane jednog genija ...»

Također dramski pisac i umjetnički kritičar Guelfo Civinini u Corriere della Sera:

«Ivan Meštrović je taj sjajni i do sada nama nepoznati kipar koji se diže najedanput, da se potvrdi među najvećim umjetnicima našeg vremena... «

Ugledni talijanski publicist Silvio Benco pisao je, između ostalih pohvala, u tršćanskom Il Piccolo della Sera:

«...Meštrović je jedini novi umjetnik, gorostas, kojeg je zapravo otkrila sjajna ova rimska izložba...»

A likovni kritičar Alfredo Melani u smotri Veritas:

«Rimska Internacionala sjećat će se Ivana Meštrovića, kao što se posljednja mletačka Inernacionala sjeća Gustava Klimta... «

Likovni kritičar Renzo Larco kritizirao je Rimsku izložbu općenito kao prosječnu, čak lošu, osim djela rijetkih izlagača, poput Medarda Rossa, Gustava Vigelanda i Augustea Rodina, ali posebno upozorava na Meštrovićeve skulpture:

«Koliko god nedostataka hoće neki pronaći u Ivanu Meštroviću, on ostaje ipak, bez ikakvog uspoređenja, najveći  umjetnik ove svjetske rimske izložbe...»

Baš je na toj izložbi, na kojoj je privukao opću pozornost, bilo pohvalu bilo i kritiku, Meštrović stekao najbolje talijanske prijatelje: Bistolfija, Maritinija, Sofficija, dok ga je talijanski futuristički pjesnik i likovni teoretičar Filippo Tommaso Marinetti, koji je u Meštrovićevoj skulpturi vidio novu revolucionarnu umjetnost što ju je propagirao svojim umjetničkim manifestima, branio od kritika estetičara kruga Benedetta Crocea, koji su u tim djelima vidjeli jednu barbarsku umjetnost. 

Meštrovićeve je skulpture tada oštro kritizirao i talijanski povjesničar i sociolog, inače kročeanac, Guglielmo Ferrero, kao barbarsku invaziju na tisućljetnu europsku civilizaciju i kulturu, ali je nekoliko godina zatim i sam postao oduševljen njegovim skulpturama. 

«Bilo je to za nas», pričao je kasnije Papini Bogdanu Radici, «kao da se rodio novi Michelangelo.» 

Papini je tada kritizirao Croceov filozofski estetizam, i onaj D'Annunzijev književni, pa je u angažiranim i ujedno humanim Meštrovićevim skulpturama i temama nalazio podrške svojim idejama. 

Giovanni Papini je, reagirajući na kasnije kritike Meštrovića, naročito Krležine, iznenađen govorio Bogdanu Radici (očito misleći na Jugoslavene, a ne poznajući hrvatsku kulturnu baštinu): «Da nije bilo Meštrovića, za vas se barbare uopće ne bi znalo! Jedan narod vrijedi samo ukoliko doprinosi svoj tribut duhu. Vi do sada, osim par narodnih pjesama, niste ništa dali čovječanstvu. Meštrović je označio vaš ulazak u zajednicu civilizacije!»

Austrougarski i njemački tisak je, iz razumljivih političkih razloga, ignorirao ili kritizirao Rimsku izložbu i Meštrovićeva djela rodoljubne poruke na njoj, ali je ipak Arthur Rssler posvetio gotovo cijeli svezak umjetničke revije Bildende Kunstler, a bečki povijesničar umjetnosti Josef Strzygowski istaknuo je u predavanju što ga je tada održao u Beču da se Meštrović najviše od svih suvremenih kipara po snazi izražaja i stilu približio Michelangelu.

Francuski pak kritičar R. de Nolva pisao je iz Rima: «Da izložba 1911. u Rimu nije imala druge zasluge, nego da nas upozna sa djelima i imenom Ivana Meštrovića, ona bi u samom tom našla opravdanje...Nikad ljepši primjer stvaralačke sile genija koja uznosi čovjeka iz sjene na čistu svjetlost nije bio dat do pojave I. Meštrovića...»

I poznati belgijski književnik Mile Verhaeren nazvao je tom prigodom Ivana Meštrovića «dominantnom figurom u povijesti umjetnosti».

A britanski likovni kritičar James Bone, koji će i kasnije često pisati o Meštroviću, sjećao se, u povodu velike Meštrovićeve izložbe u Londonu 1915.: «Genij Ivana Meštrovića bio je fenomen, koji je planuo u Europi na međunarodnoj izložbi u Rimu god. 1911...» 

I Maksim Gorki, tada u Italiji, upoznao je Meštrovićeve skulpture na Rimskoj izložbi 1911. i pisao S. M. Prohovu: «Meni je osobno Rimska izložba veoma zanimljiva i mnogo mi govori... Također zadivljujuće srpski (!) kipar Meštrović.»

Brojne hrvatske i srpske prikaze Meštrovićevoga izlaganja na Rimskoj izložbi nećemo ovom prigodom navoditi jer su, uglavnom, bili ili euforično pohvalni, ili politički i ideološki kritični.

Materijalni uspijeh Meštrovićevih radova na Rimskoj izložbi nije pratio onaj moralni uspijeh , ali se Meštrović ipak nije htio lišiti skulptura namjenjenih zamišljenom Vidovdanskom hramu.  Talijanski je  kralj kupio za svoj Dvor skulpturu Pastira, Galeria Moderna di Belle Arti skulpturu Starice, a srpska Vlada Sjećanje. Sam je Meštrović darovao talijanskom narodu, u znak zahvalnosti na susretljivosti i priznanjima, skulpturu Srđe Zlopogleđe.

Ivan Meštrović je na međunarodnoj Rimskoj izložbi dobio prvu nagradu za kiparstvo, a Gustav Klimt za slikarstvo.

         Godine 1911. boravio je i stvarao Ivan Meštrović u Rimu. Osim na Rimskoj izložbi sudjelovao je 1910. i 1911. i na Međunarodnoj izložbi u Torinu. Iz Rima je putovao u Beograd, gdje mu je bilo naručeno da izvede monumentalnu spomeničku fontanu u spomen pobjede nad Turcima u Balkanskom ratu. 

        Odlazio je povremeno i u Pariz ili kući u zavičaj, ali je sve do 1915. imao u Rimu stan i atelijer.  

        Tu je 1913. dovršio i veliku drvenu maketu zamišljenog Vidovdanskog hrama, kojom i prestaje njegova zaokupljenost tim projektom, ali i tom idejom općenito. 

       Iako je srpska Vlada otkupila sve Meštrovićeve skulpture namjenjene Vidovdanskom hramu, izmijenjene poslijeratne prilike nisu omogućile ni izvedbu monumentalne zamisli, a ni ugovorenu isplatu honorara autoru, čije su skulpture i do danas ostale u beogradskom Narodnom muzeju.

1913. sudjelovao je Meštrović na avangardnoj prvoj izložbi rimske secesije, na kojoj su, između ostalih, izlagali Auguste Rodin, Antoine Bourdelle i Paul Trubetzkoj; također i kao član žirija te izložbe. Bio je i članom organizacijskog odbora Rimske secesije kojemu je predsjedao futuristički slikar Giacomo Balla. Prepiska Upravnog odbora Secesije i Meštrovića čuva se u Ateljeu Meštrović u Zagrebu.

U tom razdoblju od 1911.-1915. bili su Ivan i Ruža Meštrović prisutni u društvenom i kulturnom životu Rima, za razliku od prethodnog boravka u Parizu, gdje kipar nije gotovo ni izlazio iz atelijera, zaokupljen radom na svojim herojskim skulpturama.

 U Rimu je tada boravio i Auguste Rodin, pa je Meštrović nastavio prijateljevanje s njim, čak ga je i portretirao dva puta. Sam Rodin ga je veoma cijenio. «Što sam ja naumio, Meštrović je izveo», izjavio je tada, a drugi put promatrajući Meštrovićeve skulpture: «C'tait mon reve!»  Jednom prilikom je srpskom princu Đorđu, kada ga je upitao tko će moći zauzeti njegovo mjesto kada umre, odgovorio: « Ne brinite – vaš je Meštrović veći od mene.» Svoje susrete i razgovore s Rodinom, u Parizu i Rimu, opisao je opširno sam Meštrović, a sačuvana su i tadašnja Meštrovićeva rimska pisma Rodinu.  Najprisnije  prijateljstvo  održavao je  Ivan Meštrović  u Rimu  sa članovima kulturne obitelje Signorelli, a ono je trajalo cijeloga njegovog života. U rimskom domu Signorellijevih okupljala se u godinama uoči, tijekom i nakon rata elita ne samo istaknutih talijanskih političara, književnika, publicista, slikara, kipara i glazbenika, nego i inozemnih - kojih je naročito u tim burnim predratnim  i ratnim godinama u Rimu bilo mnogo.  Značajnu ulogu, ne samo domaćice, nego i glavnog pokretača toga društva, igrala je liječnica, spisateljica i prevoditeljica Olga Signorelli, rođena Resniević u Litvi. Bila je supruga također istaknutoga rimskog liječnika, kolekcionara i prijatelja mnogih umjetnika, Angela Signorellija, posjednika tada jedne od najvrednijih umjetničkih i numizmatičkih zbirki u Italiji. Olga Signorelli prijateljevala je i s dramskom umjetnicom Eleonorom Duse i o njoj napisala knjigu (u nas u prijevodu objavljenu 1945.).  Napisala je i svoja sjećanja na Rodina i njegovo portretiranje pape Benedikta XV. Dugo se dopisivala s Giovannijem Papinijem. Tom je umjetničkom krugu pripadao i nesretni hrvatski pjesnik Vladimir Čerina, koji je bio i Papinijev prijatelj, ali tragično završio poremećenog uma. Olga Signorelli dopisivala se i nakon Meštrovićeva odlaska iz Rima s njime, a obitelj i danas posjeduje veći broj Meštrovićevih skulptura, slika i crteža što ih je tada u Rimu izradio.

Ljeti 1913. boravili su Ivan i Ruža u Fiuggiju radi njegovog oporavka. Nakon Rimske izložbe 1911. družio se Meštrović u Rimu i sa španjolskim slikarima Ignazijem Zuloagom i Hermenegildom Angladom, tada vrlo cijenjenim umjetnicima, a naročito se trajno sprijateljio s Leonardom Bistolfijem, najistaknutijim talijanskim kiparom secesijskog stila. Bistolfi ga je često posjećivao u njegovom rimskom atelijeru, a u umjetničkoj reviji L'Eroica urednika Ettorea Cozzanija, 1914. čitavoj posvećenoj Meštroviću, Bistolfi je objavio opširan napis Kameni san (Il sogno di pietra) o njegovim skulpturama.  Opširno je u tom svesku o Meštroviću pisao i sam urednik Cozzani. O prijateljstvu Meštrovića i Bistolfija svjedoči obilna njihova prepiska.

Bistolfijevo prijateljstvo došlo je naročito do izražaja uoči rata, kada su se Meštrovićevi, kao politički protivnici austrougarskog režima i emigranti zatekli u teškom položaju, pa im je on ponudio da ih primi, ugosti i zaštiti:

«Prijatelju moj», pisao je Bistolfi iz Torina 9. srpnja 1914. Meštroviću, «Dođi! Naše te srce i naša kuća čekaju... Možemo ti pružiti samo jednu malu i vrlo skromnu sobu: ali se nadam da ćeš tu moći mirno spavati..Mnogo sam mislio na tebe ovih dana.

Ali nisam mogao pretpostaviti da si morao bježati iz svoje zemlje! Grlim te skupa sa svojima .Tvoj Leonardo».

Meštrovićeva je prijateljica u Rimu bila i talijanska spisteljica Sibilla Aleramo. U časopisu Lettura objavila je 1911. opširan i nadahnuto napisan članak o Meštrovićevim skulpturama na Rimskoj izložbi. Sreli su se i u kući kipara Giovannija Prinija, u kojem je društvu bio i mladi književnik Vincenzo Cardarelli, tada još novinar.

U vrijeme izložbe upoznao je Meštrović i publicista Giuseppea Prezzolinija koji je svojim napisima pridonio ostvarenju nacionalne ideje jugoslavenskih naroda. Kada su se njih dvojica nakon Drugog svjetskog rata sreli u Americi, obojica politički prognanici, uvidjeli su, pričao je njihov prijatelj publicist Bogdan Radica, »koliko je svijet išao putem provalija, koje u onim herojskim godinama nisu mogli ni predvidjeti, ni očekivati, da će ih doživjeti.»

Spomenuo sam i oduševljenje Maksima Gorkoga Meštrovićevim skulpturama na Rimskoj izložbi. Kad ga je Bogdan Radica 1927. posjetio u Sorentu kod Napulja, gdje je bio na liječenju, pisao je zatim:

«Sve što je o nama znao i što ga je zanimalo bio je Ivan Meštrović i negov Vidovdanski hram...on je u Meštroviću vidio najviše što je Slavenstvo dalo likovnoj umjetnosti. 

Drugo ime, za koje je znao bilo je ono Miroslava Krleže,  koga je cijenio kao snažnog pripovijedača i pjesnika

Izbjegavao je govoriti o politici, bilo Italije, bilo Rusije, bilo Europe. Stalno se je vraćao na Meštrovićeva djela, Kraljevića Marka, Srđu Zlopogleđu i njegove borce i udovice, koji su mu ostali živo zapisani u uspomeni još od rimske izložbe.»

Prema jednom neprovjerenom navodu Maksim Gorki je rekao: "Meštrović je uz Tolstoja najveći genij, kojega je dao slavenski svijet". A Gorki je dobro poznavao suvremenu europsku umjetnost jer je u Petrogradu u stanu posjedovao galeriju slika s djelima Rodina, Rjepina, Trubetzkoja i dr., a s hrvatskim književnikom Josipom Kosorom, kada ga je posjetio, razgovarao je o slikarstvu, kiparstvu, glazbi i arhitekturi.

1913. i 1914. Ivan i Ruža u Rimu stanuju u jednom pansionu u Via Gregoriana 12, ali u prosincu 1914. u Via Palestro, dok je atelijer i na dalje bio u Via Flaminia 122. O tadašnjem  Meštrovićevu ugledu u Italiji svjedoči i molba ministra prosvjete 1913. da izradi svoj autoportret za Kraljevsku galeriju u Firenci, gdje su na okupu bili portreti istaknutih živih svjetskih umjetnika.

Među ostalim talijanskim umjetnicima s kojima je Meštrović u Rimu prijateljevao i dopisivao se bili su kipar Antonio Maraini i slikar Felice Carena, kojeg je posljednjeg Meštrović i portretirao 1918.u Anticoliju.

Nakon što je izlagao na Drugoj međunarodnoj umjetničkoj izložbi secesije 1914. u Rimu, Meštrović se predstavio gotovo samostalnom izložbom iste godine na XI. Biennaleu u Veneciji. I taj njegov nastup izazvao je, poput onog 1911. u Rimu, pozornost talijanske, ostale inozemne i hrvatske javnosti.  Iako je još 1907. izlagao na mletačkom Biennaleu, tako široka vrata 1914. otvorio mu je uspijeh na Rimskoj izložbi.. Tu je izložio čak 29, uglavnom novijih, skulptura.  Pozvao ga je na izlaganje načelnik izložbe, umjetnički kritičar i pisac Vittorio Pica, koji je tada postao dobar prijatelj Meštrovićevih.

Izložbu je otvorio stari savojski knez, vojvoda od Genove, koji se o izloženim radovima Meštrovića izrazio: »Meštrovićeve bronce svraćaju pozornost svojom snagom i pozivlju na raspravljanje.» Posebnu je pozornost na izložbi izazvala velika maketa Vidovdanskog hrama, pod kupolom središnje dvorane, prvi put izložena.

U katalogu mletačke izložbe pisao je, između ostaloga, Mario Lago o Meštrovićevim radovima: «...Njegova je umjetnost začuđujuća, ali još više začuđuje raznolikost njegovih radova... Pred pukom statua što ih je isklesao ostajemo zaprepašteni. Reklo bi se da on stvara instiktivno, bez razmišljanja, u genijalnoj hitnji.  Nijedno djelo, zaista, ne pokazuje neodlučnost, dvojbu, neuravnoteženost. Nikada ga nijedan umjetnik nije nadmašio sigurnošću i jedinstvom zamisli i izvedbe.»

Svoje oduševljenje susreta s Meštrovićevim skulpturama na mletačkom Biennaleu izrazio je Ettore Cozzani u pismu kiparu:

«...Došao sam u Veneciju poznavajući ponešto, posredno, Vašu umjetnost, kao izraz jednog velikog duha, gordog, bolnog, snažnog.

Ono što sam vidio na Izložbi u Giardinima duboko me ganulo; pet sam dana beznadno kružio oko Vaših kipova, sa srcem u grču i dušom smućenom i usplamtjelom od uzbuđenja...»

Tada je odlučio svezak svoje revije L'Eroica posvetiti Meštrovićevoj umjetnosti.

Za razliku od većine posjetitelja koji su bili oduševljeni Meštrovićevim skulpturama na mletačkome Biennaleu 1914. Miroslav Krleža, kojemu je to bio prvi potpuniji susret s  tim radovima, zauzeo je odbojan stav prema njima, misleći u prvom redu na skulpture Kosovskog ciklusa, iako ih je na toj izložbi bilo samo nekoliko. Odbojna mu je, u prvom redu, bila maketa i općenito zamisao Vidovdanskog hrama.

«Godine 1914. posjetio sam XI venecijanski Biennale», pričao je kasnije Krleža, «i tamo sam vidio drvenu maketu Vidovdanskog hrama i meni se to nije dopalo. Sišao Vlaj iz Zagore, vidio u Splitu impresivne crkve, vidio karijatide koje su ga se dojmile beskrajno, i to prvo viđenje oblika i načina izražavanja ostalo mu je cijeloga života opterećenjem...»

Otada potječe Krležina odbojnost prema Meštroviću i njegovo pogrešno poistovjećivanje cijeloga Meštrovićevog šezdesetogodišnjeg stvaralaštva sa skulpturama Vidovdanskog hrama, pod «izravnim utjecajem Metznerove bečke secesije», iako je ta faza Meštrovićevog stvaralaštva trajala svega nekoliko predratnih godina.

Meštrovićeva je skulptura na mletačkom Biennaleu izazvala i jedan drugi skandal, o kojemu se mnogo govorilo i pisalo.  Poznati talijanski pisac i kritičar UgoOjetti objavio je da Meštrović svojom skulpturom Srđe Zlopogleđe oponaša Bourdelleovog Herakla. Meštrović je bio povrijeđen jer je njegova skulptura nastala prije Bourdelleove. Spor s Ojettiem izgladili su Meštrovićevi prijatelji slikar Anglada i kipar Bistolfi. Iz Venecije krenuo je Meštrović u Rim i poslao skulpture Kosovskog ciklusa u Split, gdje je namjeravao prirediti obimnu izložbu svojih radova, a za što se brinuo slikar Emanuel Vidović zajedno sa članovima umjetničkog društva «Medulić».

Međutim, 28. srpnja  te 1914. godine buknuo je rat i od Meštrovićeve izložbe u Splitu nije bilo ništa.  Meštrović je emigrirao u Italiju da ga ne pogodi sudbina zatočeništva, kao neke ostale ugledne Splićane. Dio skulptura su njegovi prijatelji posakrivali pred austrijskim vlastima da ih ne unište, a dio je uspio prenijeti natrag u Italiju, gdje se i Meštrović, u Rimu, ponovno smjestio, dok ga je austrijaska vojna komanda tražila kao vojnog bjegunca.

Ratne godine 1914.-1918. predstavljale su za Meštrovića godine lutanja, od Venecije i Rima, do Londona, Pariza, Švicarske, Cannesa i opet Londona, Pariza i

Rima; ujedno godine njegovog političkog djelovanja u krugu Jugoslavenskog odbora. Iako nije političar, on je svojim  međunarodno stečenim ugledom mnogo pridonio sklonosti saveznika stvaranju slobodne južnoslavenske države.

U Rimu je imao stan u Via Palestro, gdje se sastao s ranijim prijateljima.

«U radu mislim često na sate prisne i mile, provedene s Vama u Vašem malom gostoljubivom domu...» ,  pisao  mu je  malo  kasnije  Leonardo  Bistolfi  iz  La  Loggije.

Neko  je vrijeme  boravio  i u Firenci,  u društvu  slikara i književnika koji su se okupljali oko časopisa Lacerba. Bili su to Cara, Giacometti i ostali. U Rimu su Ivan i Ruža Meštrović i dalje bili najviđeniji gosti u obitelji Signorelli i u krugu istaknutih rimskih intelektualaca u tome domu.

Ljeto 1915. proveli su Meštrovićevi u obližnjem  Olevanu. Te se godine u Rimu ponovno družio s Rodinom koji je došao portretirati Papu, a bio je rado viđeni gost u salonu Signorellijevih, naročito pri priredbama uglednih rimskih glazbenika, među kojima je bio i pijanist Nikola Janigro, otac hrvatskog violončelista Antonija Janigra. Meštrović je tada i portretirao Rodina, a ovaj ga je posjećivao u njegovom rimskom atelijeru i rado vodio s njime razgovore o umjetnosti. Rodin će zatim biti počasni član odbora za priređivanje velike Meštrovićeve izložbe u Londonu 1915. U studenome 1917. Rodin je umro, utučen naročito ratnim razaranjima svega što je u životu cijenio.

Početkom rata Meštrović je u Rimu živio odvojeno od žene Ruže. Tada se začeo i njegov odnos sa Čehinjom Ruženom Zatkovom, suprugom diplomata carskog ruskog kora Vasilija Hvoščinskoga. Tu je ljubav, koja je trajala sve do rane Ruženine smrti, Meštrović opisao u autobiografskom romanu Vatra i Opekline. Rim i okolica grada, a naročito umjetnikov atelijer, bili su pozornicom te neobične ljubavi.

U svibnju 1915. napustio je Meštrović Rim i preselio se u Pariz. Taj odlazak bio je  poglavito politički uvjetovan jer su ga Talijani, koji su 1915. prišli saveznicima, sumnjičavo gledali kao austrijskog državljanina, pa je, zajedno s Jugoslavenskim odborom, prešao u London.

U Londonu je 1915. priređena velika Meštrovićeva izložba u Victoria and Albert Museumu, koje je u Engleskoj izazvala jednaku senzaciju kao izložba u Rimu 1911. Meštrovićeva je skulptura postala te godine središnja tema razgovora, pohvala i kuđenja u britanskim umjetničkim krugovima.

Zatim su Ivan I Ruža tijekom ratnih godina nastavili lutanje Europom, nemogavši se duže zadržati ni u jednom mjestu. Sa svojim talijanskim prijateljima ostao je u prepisci, tako s Olgom Signorelli, Vittoriem Picom, talijanskim slikarom i kiparom Ferruccijem  Ferrazzijem i dr.  Duže su živjeli u Švicarskoj, a ljeto i jesen 1916. proboravili  su,  radi  zdrastvenog  oporavka,  u  Canessu.  Često  je  putovao  u  Pariz, naročito u političkim misijama, kao član Jugoslavenskog odbora.

U proljeće 1918. vraćaju se Ivan i Ruža Meštrović iz Cannesa opet u Rim, gdje su se nastanili u Viale  Giulio Cesare 11. Tijekom rata, u sudjelovanju s Jugoslavenskim odborom, razočaran srpskim pretenzijama u budućoj jugoslavenskoj državi, naročito velikosrpskom politikom ministra Pašića, Meštrović se gotovo potpuno povukao iz političkog života i posvetio kiparskom radu.

«Ja nisam bio sposoban ni za jedan od tih poslova koje je Odbor sada radio, pa sam iznajmio atelijer, povukao se i počeo raditi» pisao je iz Rima bratu Petru u Edinburgh. Atelier je imao zajedno sa slikarom Tartaglijom. Toga je ljeta s Ružom bio na odmoru i oporavku u Olevanu Romanu, nedaleko Rima, koje su mjestance pohađali i talijanski i inozemni umjetnici, a tada su tu boravili i Signorellijevi. Zajedno su se pismom javljali prijatelju Giovanniju Papiniju.

«Meštrović vam šalje mnogo pozdrava», pisala je Olga Signorelli Papiniju u Firencu.

«Kipar je, i zato lijen za pisanje; ipak, zajedno s Ružom, često vas se s velikom simpatijom spominje...»

U tim se pismima s Papinijem spominje i njihov zajednički mladi prijatelj, nadareni splitski pjesnik Vladimir Čerina, koji je sve više pokazivao znakove duševne poremećenosti. Bio se, između ostaloga, ludo zaljubio u tada poznatu talijansku glumicu Francescu Bertini. Prijatelji su mu čak dogovorili i jedan susret s njom. I Papini i Meštrović i Signorelli brinuli su se za njega, ali mu nije bilo spasa i umro je kasnije u šibenskoj ludnici.

Iz Olevana Romana Meštrović je pošao u obližnji Anticoli Corrado u posjet prijatelju kiparu Feliceu Careni, zadržavši se kod njega u gostima desetak dana, izradivši tada i njegovo poprsje, koje se i danas nalazi u malenom mjesnom muzeju, uz djela drugih poznatih talijanskih umjetnika.

1979. održan je u Olevanu Romanu, u zgradi Berlinske akademije, znanstveni skup posvećen Antona Raffaela Mengsa i hrvatskog kipara Ivana Meštrovića,  a 1984. održano je u Rimu znanstveno savjetovanje na temu Un paese immaginario: Anticoli Corrado, na kojemu se govorilo o brojnim europskim umjetnicima koji su nadahnuća za svoja djela nalazili u tom  slikovitom ambijentu, među ostalima i o Meštroviću

Vrativši se iz Oleana Romana u Rim, dočekao je Meštrović 17. studenoga 1918. kraj rata.  Neposredno  nakon  rata politički  odnosi između  Italije i novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca su se zaoštrili. Italija je, na temelju, tajnog Rapalskog ugovora, što ga je bila sklopila sa saveznicima da bi prišla njima,zahtijevala veći dio Dalmacije. Srbi su bili spremni udovoljiti joj, a sami zadržati južni dio Dalmacije, ali ni sami sjevernohrvatski političari nisu bili dovoljno energićni u otporu tim zahtjevima.

Podrškom američkog predsjednika Wilsona, te naročito ustrajnom diplomatskom borbom Ante Trumbića i  njegovih dalmatinskih suradnika, nova je država SHS uspjela zadržati veći dio istočnog jadranskog primorja, uz stanovite ustupke Italiji (Istra, Rijeka, Zadar i neki otoci). Otada traje politički antagonizam između dviju susjednih država , naročito između jugoslavenskih nacionalista i talijanskih iredentista - posljednji nisu bili zadovoljni dobivenim u Dalmaciji. Nakon D'Annunzijevog osvajanja Rijeke, postojala je opasnost agresije dijela talijanske vojske na Dalmaciju, pa je i Meštrović sudjelovao u tajnim planovima pružanja oružanog otpora, ako to uslijedi. Ipak je Meštrović i nadalje održavao prisno prijateljstvo sa svojim prijateljima iz Italije, dopisujući se s njima. 

Nakon rata Meštrović predstavlja veći broj svojih skulptura na Jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Parizu, a zatim se povlači  u Dubrovnik gdje u Cavtatu podiže Mauzolej obitelj Račić. Duboko razočaran srpskom politikom odbija prijedloge da se nastani u prijestolnici Beogradu, odlučuje kupiti jednu staru kuću u zagrebačkom Gornjem gradu, uz koju zida atelijer. 

Od nekadašnjega jugoslavenskog federalista postaje zagovornik hrvatskih prava u zajedničkoj jugoslavenskoj državi , što se je odrazilo i na motivima njegovih skulptura te javnih spomenika. Uz to se usmjerio obradi biblijskih tema, naročito Krista i Bogorodice, ali i muzičkih kao alegoriji željenog sklada cijeloga čovječanstva. Slijedile su njegove brojne izložbe u domovini i inozemstvu, u Europi i Americi. Katkada bi pošao u Carraru da bi nadgledao prenošenje nekih svojih skulptura u mramor i da im doda « posljednju ruku».

Godine 1926. sudjeluje na XV. Mletačkom biennaleu, gdje su njegovi radovi religiozne tematike bili zapaženi. Francuski likovni kritičar Clement Morro pisao je u pariškom mjesečniku La Revue Moderne illustre des Arts et de la Vie, između ostaloga, o Meštrovićevim djelima:

«....Tako snažno modelirani likovi, tako izražajni u svom originalnom stilu, Sv. Franje, Magdalene, Anđela Gabrijela, grupne skulpture Bogorodice s djetetom, tako plemenito zamišljene sa jednom čistom emocijom, bili bi dovoljni da odrede velikog umjetnika, da Ivan Meštrović klesar planina već nije svoju snagu i svoju plodnost nametnuo divljenju čitavoga svijeta.»

O mletačkoj izložbi i Meštrovićevom prisustvu na njoj pisao je i Ugo Nebbia u posebnoj knjizi o tom Biennaleu .

U svibnju 1927. izlagao je Meštrović grafičke radove i na Drugoj međunarodnoj izložbi grafike u Firenci.

Talijanski povjesničar umjetnosti Pericle Ducati i dalmatinski iredentisti kritizirali su 1930. Meštrovićevo postavljanje golemog spomenika hrvatskom srednjovjekovnom biskupu Ninskome na Peristil Dioklecijanove palače u Splitu. 

Arhitektonski okvir kasnoantičkog Peristila odgovarao je monumentalnom spomeniku, ali je spomenik svojim golemim dimenzijama degradirao taj jedinstveni ambijent. Splitski arheolog don Frane Bulić također se protivio postavljanju spomenika na to mjesto, ali su rodoljubni razlozi prevladali. Talijanski je književnik Ugo Ojetti u milanskom umjetničkom časopisu Dedalo također kritizirao položaj spomenika.

Godine 1928. ljetovao je Ivan Meštrović s obitelji u tada talijanskoj Opatiji, a zatim je, mučen kamencima u bubrezima, pošao u lječilište Fiuggi kod Rima, u kojemu se već i ranije liječio. Svratio je i u Rim da ponovno obiđe vatikanske i druge muzeje. U Rimu je namjeravao i portretirati Papu, ali se nije za to uspio dogovoriti. Tu je doznao da ga beogradska policija nadzire kao protivnika  režimske diktature u domovini.  Prethodno je svratio u Carraru da nadzire klesanje skulpture Mojsija .

U Veneciji Meštrović opet izlaže na XX. Biennaleu u novom jugoslavenskom paviljonu uz ostale svoje nacionalne kolege, ali njegova djela tom prigodom nisu bila posebno zapažena.

Nastupom fašizma u Italiji, politički su se odnosi između Italije i Jugoslavije

pogoršali. Jedna Mussolinijeva izjava 1932. o cilju pripojenja Dalmacije Italiji izazvala je reagiranje hrvatskih književnika, umjetnika i znanstvenika i objavljivanje napisa Jadransko pitanje. Otporuka g. Mussoliniju u zagrabačkoj Novoj Evropi, autor kojega teksta je bio Ivan Meštrović. U nastavku u istoj je reviji bio objavljen prijevod članka Benedetta Crocea O slobodi, pretiskan iz američkog časopisa Foreign Affairs. Meštrovićev je članak napao zadarski iredentistički publicist Oskar Randi u časopisu La Vita italiana, optužujući tu grupu kao masone.

Na sastanku PEN-kluba 1932. u Budimpešti, kojemu je prisustvovao i Meštrović, osuđena je  fašistička politika u Italiji i  Njemačkoj. Pogotovo na sljedećem sastanku 1933. u Dubrovniku.

Kada  je   1938.  fašistička   aspiracija  na  Dalmaciju  postala  očita,  napisao  je Meštrović uvod u fotomonografiju Naš Jadran pod naslovom upozorenja Stražimo stražu: «Kao narod Sredozemnog mora i Sredozemlja, mi Hrvati kroz više od dvanaest vjekova stražimo stražu na svome Jadranu,  česti Sredozemnog mora.Stražimo usprkos vremenskim nepogodama,koje nam prouzrokuju naše gole planine i vrleti, kao i protiv historijskih nepogoda, što smo na prolazu stranim političkim i kulturnim prohtjevima i strujanjima...»

«Ko god nam dođe», završavao je Meštrović svoju alarmnu poruku, «Svakoga ćemo rado primiti za prijatelja, za brata, samo za gospodara nikoga!»

Ivan Meštrović je tridesetih godina gradio svoju palaču u Splitu, na Mejama, želeći tu stvarati i stare godine provesti na miru, u južnjačkom ambijentu što ga je uvijek, kao Dalmatinca, privlačio. Dom je dovršio pred sam rat, ali mu nije bilo suđeno da u njemu provede više od jedne godine.

Godine 1941. planuo je rat u Jugoslaviji. U Split je ušla talijanska vojska i zauzela vlast i upravu. Meštrović je kao protivnik fašizma bio na popisu istaknutih građana koji su malo zatim bili otpravljeni u logore. Talijani mu nisu zaboravili njegovu ulogu u rušenju Rapalskog ugovora, kada Italija nije uspjela dobiti cijelu Dalmaciju. Osim toga Meštrović se osobno bio zamjerio Mussoliniju dok je taj još bio novinar, kada je odbio njegov poziv da ga posjeti, zbog čega je morao napustiti Italiju.

Neki su talijanski oficiri potajno upozorili Meštrovića na opasnost koja mu prijeti, a neki su mu prenijeli poruku Giovannija Papinija, a navodno i papa Pija XII, da se ukloni iz Splita i iz okupirane Dalmacije. Stoga Meštrović odlazi u Zagreb, na poziv hrvatskog književnika, tada ustaškog ministra Mile Budaka; iako demokrat, čak frankofil i anglofil, profašistički ustaški režim nije odobravao.

Ne želeći propagirati ustaštvo i videći da mu stoga i u Zagrebu prijeti opasnost, namjeravao je emigrirati u Švicarsku, ali je u tome bio preduhitren i uhićen, zajedno s prijateljem slikarom Jozom Kljakovićem, pod optužbom da je mason, saveznički doušnik i da je namjeravao pribjeći saveznicima. U zatvoru je proveo teške dane, usto bolestan, čekajući izvršenje smrtne kazne.

Mnogi su se tada zauzimali za Meštrovićevo oslobođenje, u domovini i izvan nje. Najviše je na tome radio njegov talijanski prijatelj Giovanni Papini, zalažući se za Meštrovićevo oslobođenje kod državnih i crkvenih utjecajnih osoba.

Za Meštrovićevo oslobođenje je posredovao i Vatikan, ali i neki njemački kulturni vojni uglednici. Te su intervencije urodile plodom i Meštrović je poslan u kućni pritvor. Tada je Mussolini, posredstvom talijanskog poslanika u Zagrebu Raffaela Casertana, pozvao Meštrovića u Rim s obećanjem da će mu osigurati putovnicu, a njega i njegove radove u Splitu zaštititi «od barbara», podsjećajući ga da se osobno poznaju. Meštrović je odbio poziv da s talijanskom putovnicom putuje u Italiju. Malo zatim pružila se ipak Meštroviću prigoda da 1943. prisustvuje XXIII. Biennaleu u Veneciji, i da sam postavi svoja djela među onima ostalih hrvatski umjetnika. Zatim je u hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u  Rimu morao izraditi neke već ranije naručene reljefe. To je bila dobra izlika da emigrira i više se ne vrati u Zagreb. Čini se da je pri tome bilo presudno posredovanje Vatikana, ali i ustaškog ministra književnika Mile Budaka.

Meštrovićevo sudjelovanje na toj bijenalnoj izložbi, koja je imala fašističko obilježje, različito je u svijetu, uglavnom negativno suđeno, ali je Meštroviću to bio jedini izlaz da sačuva živu glavu. Usto mu je zamjereno i to što je osobno kroz hrvatsku izložbu proveo talijanskog kralja kojega je poznavao od ranije i nije mogao odbiti kraljevu želju da ga stručno vodi kroz izložbu, pogotovo kada mu je kralj Emanuel rakao da je osobno pisao Paveliću da ga oslobode iz zatvora.

Među mnogim prikazima hrvatskog odjeljenja na Biennaleu ističe se onaj talijanskog pjesnika i likovnog kritičara Libera de Libera u prigodnoj izložbenoj publikaciji Documento. On je naročito isticao Meštrovića kao kipara religioznih sadržaja.

Miroslav Krleža, nesklon Meštroviću, zajedljivo je komentirao taj njegov nastup u Veneciji.

«Dogodilo se da se Ivan Meštrović pojavio u pratnji Njegovog Veličanstva Kralja Italije i Cara Etiopije na XXI (!) venecijanskom Biennaleu i to je objavila štampa kao naročitu pobjedu naše kulture u svijetu.»

Istoga ljeta doputovao je Meštrović iz Venecije u Rim i tu ostao do ljeta 1943., kada se preselio u Švicarsku. Čim je stigao u Rim, ponovno mu je Duce poručio da ga posjeti u Palazzo Venezia. Meštrović je i ovaj put odbio poziv, ali Mussolini to nije mogao vjerovati, pa je želio da mu to pismeno objasni.   Nato mu je Meštrović poslao pismenu poruku:  

«Vi  ćete,  Duce, razumjeti,   zašto  se ne  mogu  odazvati Vašem pozivu,  iza  kako  ste anketirali  moju  zemlju!»

Zatim se Meštrović, nakon kraćeg stanovanja u Hotelu Exelsior, nastanio u Zavodu sv. Jeronima i tu započeo rad na naručenim reljefima osoba vezanih za Dalmaciju: sv. Jeronima i papa Siksta V. i Lava XIII. Posjetio je i Papu zahvalivši mu na njegovom zauzimanju da ga oslobode iz zatvora.

Meštrović je volio Rim, njegov mediteranski ambijent i otvorene ljude u njemu, njegove umjetničke spomenike, a tu je ranije stekao mnoge znance i prijatelje. Ali taj ratni, fašistički Rim nije više bio onaj raniji, ugodniji otvoreniji i veseliji. Neimaština, glad i diktatura ostavili su trag na cijelom društvu. Stoga se Meštrović povukao u svoj provizorni samostanski atelijer i družio se uglavnom sa svećenicima i gostima Zavoda sv. Jeronima. Na nekadašnji život u Rimu samo su ga podsjećali sastanci u obitelji Signorelli, prijateljevanje s Papinijem, ali i ljubavna avantura s Ruženom Zatkovom.

Iz pisama ženi Olgi, koju je nastojao s djecom iz Splita dovesti u Rim, doznajemo, između ostaloga, da je pregovarao izložbe svojih radova u Rimu i Milanu koje su mu bile obećane, ali nisu ostvarene. Toga je ljeta zbog kroničnih smetnji na bubrezima pošao na liječenje u Montecatino. Iako je cijelu obitelj želio dovesti u Rim, nije to mogao jer je bio bez sredstava, a uz to se bojao da će mu palaču u Splitu i skulpture u njoj uništiti i raznijeti, napusti li je obitelj. Iz Montecatina je pošao u Assisi, gdje je nekoliko dana bio gostom tamošnjih franjevaca, i sam franjevački trećoredac i veliki poštovatelj asiškoga sveca, kojemu je posvetio nekoliko skulptura. U Assisiju, među malom braćom, osjećao se smiren i sretan. «...Assisi je u jednom krasnom kraju Italije», pisao je supruzi Olgi, «gdje produhovljenost nije pobjegla od prirode, niti je priroda ostala tuđa produhovljenosti. Upravo sam se ova dva dana nauživao, zaboravio sve osim djece i tebe...»

Iz Assisija je otputovao u Perugiju, gdje se zadržao dan-dva, a zatim se vratio u Rim. U zavodu sv. Jeronima naročito je prijeteljevao s učenim franjevcem Dominikom Mandićem, koji mu je u njihovom Generalnom ekonomatu osigurao i kredit za daljnji boravak i rad u Rimu 1942. i 1943. Također s fra Karlom Bralićem. Da bi mogao modelirati i klesati reljefe za Zavod, unajmio je na Pinciju od jednog slikara atelijer u kojemu je svakodnevno radio. S ljudima je vrlo malo komunicirao, osim što bi ga rijetki prijatelj  i posjetili  u atelijeru.  Među  njima  su  bili i mlad  hrvatski  književnici  Nizeteo, Lendić i Cihlar. Tu se sprijateljio i s učenim profesorom romanistike Krstom Spalatinom, s kojim se do smrti dopisivao. Konačno je i njegov prijatelj te suradnik Jozo Kljaković uspio doći u Rim, da u Zavodu sv. Jeronima izvodi naručene mozaike.

Osim sunarodnjaka, Meštrovića su posjetili i talijanski umjetnici koji su ga cijenili i štovali: Emilo Cecchi, Libero de Libero, Leonardo Sinisgali, Luigi Salvini i drugi, svi protivnici faštičkog režima. Prijatelji i znanci redovito su ga obavještavali o prilikama u domovini i o obitelji u Splitu. Odobrio je udaju kćeri Marte za sina svoga prijatelja Mirka Šepera, iako još nije bila završila ni srednju školu.

Iz gotovo svakodnevnih pisama Olgi doznajemo o Meštrovićevom životu i radu u Rimu.

U jesen 1942. kći Marta se udala i živjela s mužem u Meštrovićevom zagrebačkom domu, a supruga Olga i djeca Marica i Mato su ga posjetili u Rim. Olga i Mato su se nakon kraćeg boravka vratili u Split, a Marica još djevojčica, ostala je u Rimu, smještena u djevojačkom zavodu «Villa Pacis» na Monte Mariju. Meštrovića su pozivali natrag u Zagreb da nastavi dužnost rektora Umjetničke akademije, ali je on od lučio da se više ne vraća.  Posjećivao je kćer Maricu u konviktu, a ona mu je pomagala u momačkom kućanstvu. Brinule su ga i loše vijesti o sinu Tvrtku koji je bio svojeglav i nediscipliran, pa je imao neprilika s talijanskim vlastima i morao se ispisati iz škole. Nadbiskup Stjepinac, od ranije Meštrovićev prijatelj, savjetovao mu je da se ne vraća u Zagreb.

Atelijer u Rimu bio je vlažan, a grijanje gotovo nikakvo, pa je radeći zebao. Pred Božić opet ga je pohodila Olga s Tvrtkom. Zbog toga je napustio Zavod i smjestio se s obitelji u Hotelu Edenu, Via Tomacelli, gdje su boravili do odlaska u Švicarsku ljeti 1943. godine. U palači na Mejama ostao je sa svojom obitelji njegov prijatelj Milan Ćurčin, a u splitskom je atelijeru radio njegov najbolji učenik i suradnik, mladi kipar Andrija Krstulović, pa je stoga donekle mogao biti miran.

U Rimu se tada sastao i s nadbiskupom Stepincem koji se došao Papi žaliti na zlodjela njemačkih i talijanskih fašista te hrvatskih ustaša. Meštrović je tada portretirao i papu Pija XII.

Ljeti 1943. godine uoči sloma fašističke Italije, njemačke okupacije i teških dana koji će uslijediti u Italiji, Meštrović je uvidio da mu daljnji život i rad, s obitelji, u Italiji nije siguran, pa je posredovanjem Vatikana uspio dobiti vizu za Švicarsku. Nakon kraćeg boravka u Gstaadu, nastanio se u Lausanni, gdje je našao i manji atelijer u kojemu je radio reljefe Kristovog života u drvu. Praznike su provodili u seoskoj kući u malenome Villarsu. U jesen 1944. preselili su se Meštrovići u Ženevu, ali tu nije imao atelijera. Tada ga je, početkom 1945., teška bolest vena na nogama dugo prikovala za krevet.

U svibnju 1946. vratio se Meštrović opet u Rim, ali je duže vremena bolovao, pa je samo ležeći ili sjedeći crtao i pisao Razgovore s Michelangelom.

Ivan Meštrović se nakon završetka rata nije mogao složiti s ideologijom nove komunističke vlasti u domovini. Ipak se nadao da bi se mogao postići neki kompromis, pa je nagovarao Mačeka da pokuša pregovarati s Titom, ali to nije uspijelo jer komunisti nisu ni s kim  htjeli dijeliti vlast. Nakon što je doznao o zločinima u Bleiburgu izgubio je svaku nadu o mogućnosti suživota s komunistima u Jugoslaviji i odlučio da se ne vraća u domovinu, iako su ga tamo očekivale kuća u Zagrebu i Splitu te državne narudžbe koje mu je Tito obećavao vrati li se. U drugom izdanju njegovih Uspomena 1969. u Zagrebu izostavljeno je poglavlje Partizanska zločinstva u Hrvatskoj. Njegova kćerka Marta bježala je s mužem po dolasku partizana, a nedugo zatim, i umrla u Americi, donekle i od posljedica tog napornog bijega. Sin Tvrtko je ostao u Zagrebu, ali sam nesređen i u lošem društvu, tragično je završio samoubojstvom. Kćer Marica se udala i živjela u Buenos Airesu.

Iako mu je bilo dosta izbjeglištva, Meštrović je ipak odlučio ne vratiti se u Titovu Jugoslaviju. Američka akademija mu je ustupila jedan atelijer na Gianicolu, kojim je bio vrlo zadovoljan, pa je nakon oporavka opet mogao raditi i složenije skulpture. Bio je to i rezultat zauzimanja njegove američke prijateljice, kiparice Malvine Hoffman, koja ga je čak kasnije uspijela pozvati u Ameriku.

Život u poratnom Rimu ipak nije bio više onakav kao u predratnome. Srdačno su ga dočekali Signorellijevi i preostali raniji rimski prijatelji. Olga je još neko vrijeme sa sinovima ostala u Švicarskoj, dok im je završila školska godina, a zatim su mu se i oni pridružili.

Iako je tada u Rimu proboravio tek osam mjeseci, bacio se punim poletom na rad, u pogodnom atelijeru i izradio desetak istaknutih skulptura, među kojima i veliku Rimsku Pietà, za koju ga je nadahnuo ponovni susret s Michelangelovim djelima u Rimu.

Tu je skulpturu bio započeo još 1942., prije ranijeg odlaska iz Rima, a sada ju je u atelijeru na Gianicolu dovršio. 

Preklesana u kararskom mramoru, ona će zatim biti izložena u Metropolitan Museumu New Yorku i konačno smještena u crkvi Sveučilišta Notre Dame u Americi. Gipsani model darovat će Galeriji Meštrović u Splitu, a brončani odljev Vatikanskom muzeju.

Za novu franjevačku crkvu u Rimu na Gelsominu izradio je 1950. veliki reljef Stigmatizacija sv. Franje

O njoj su pisali Luisa Samaini, Paolo Rizzi, Marina de Stasio, Giuseppe Turron, Ugo Rosso, Giovanni Anzani, Adelaide Murgia, Rossana Bassaglia, Luciano Caramel, Vittorio Sgarbi i još neki.

Za brojnih boravaka u Rimu, izveo je Ivan Meštrović veći broj skulptura, među kojima i neke vrlo istaknute u njegovom stvaralaštvu. Ovom životopisnom napisu nije svrha opisati i analizirati sva ta djela, jer ni njegov cilj ni predviđeni prostor to ne omogućuju. Stoga ću tek navesti značajnija djela što ih je Meštrović u Italiji načinio, ukupno oko stotinu skulptura, od 1911. do 1915., 1918., 1942. i 1946.godine :

1911.: Skulpture Kosovskog ciklusa za Rimsku izložbu: Borac, Krilati lik I,II, Obradoviću, Studije konja I, II;   1913.: Pastir s frulom, Leonardo Bistolfi, Marija Banac, Pietà, reljef, maketa Vidovdanskog hrama, medalja Kosovski osvetnici; Lav I,II, Guslar, Lik za portal, ukrasne Konsole i dr., Plesačica I,II, Udovica s djetetom I, II, III;  1912.: Autoportret I, II, III, Studija za spomenik Dositeju; 1914.: Pietà studija,  Mladić, Djevojka, Ružena, Maria Signorelli I, II, Gđa Pica, Karmen Milačić, Ivan Krstitelj; 1915.: Auguste Rodin I, II;  1918.: Djevojka s violinom, Djevojka s lutnjom I, II, III, Žena s violinom, Daleki akordi, Raspelo I, II, Magdalena pod križem, Anđeo Gabrijel, Anđeo s krilima, Anđeo nad grobom;  1942.: Papa Lav III, Papa Sisto VI, Papa Pio XII, Sv.Jeronim, reljef;  1946.: Prometej, Muški torzo, Dr. Angelo Signorelli, Persefona, Atlantida, Vesela mladost, Vapaj, Sv.Ivan, glava, Stigmatizacija sv.Franje, Autor Apokalipse, Job, Materinstvo, Rimska Pietà.  Uz to i veći broj muških i ženskih portreta i manjih studija za skulpture.

U Carrari je dovršavao klesanje skulptura drugdje modeliranih.