Umjetnički ateljei 

Ivan Meštrović i Vidovdanski Hram

Već sama činjenica da nas je Rimska izložba iz 1911. godine upoznala s imenom i djelima Ivana Meštrovića veliko je dostignuće. Svi oni koji će pristupiti srpskom paviljonu bez kataloga i prethodnih uputa, s radošću će otkriti snažnu osobnost umjetnika. Fragmenti dekoracije Vidovdanskog hrama istovremeno ukazuju na kiparovu Vidovdanskog hrama istovremeno ukazuju na kiparovu odluku da realizira nešto veliko i njegovu želju da stvori nacionalno djelo. Nikada nije postojao ljepši primjer čudnovate snage genija, koja nosi čovjeka iz sjene prema punoj svjetlosti, sve do pojave Meštrovića. Sin naroda, za vrijeme čitave mladosti ostao je u neprekidnom dodiru s prirodom.

Na poljima rodne Dalmacije bio je mali seljak koji je vrškom noža urezivao poljske kućice  s instinktom primitivnog bića.

Kako se uspio uzdići do svijesti jedne tako duboke i mnogostrane umjetnosti? Prije svega zahvaljujući meditaciji nad samim sobom, a potom razmišljajući o vlastitoj rasi. Iz mračne mase srpskog naroda uzdigao se jedan umjetnik; no, on ne koristi svoj talent za vlastite potrebe. Posvećuje svoju umjetnost narodu iz kojeg potječe, s kojim je povezan tisućama spona koje sačinjavaju etničko jedinstvo. On slavi svoju rasu čiju povijest poznaje kroz usmenu predaju narodnih pjesama i legendi koje postaju epopeje, te svjestan da njegovoj rasi i narodu nedostaje uporište kojemu bi mogli posvetiti zajednička sjećanja i želje, Meštrović započinje s izgradnjom hrama kojega nemaju.

Ova velika ideja rodila se u jednom mladiću tek nešto starijem od dvadeset godina, koji ju je smjelo zastupao,  stvarajući od nje pobjednika. U srpskom paviljonu  1911. godine bili su prikazani brojni fragmenti Vidovdanskog hrama, ali nije bilo moguċe predstaviti čitavu građevinu. Trebalo je izgraditi model spomenika. Ivan Meštrović ga je realizirao i nedavno ga je  izložio u svom ateljeu u Via Flaminiji.

 Model pokazuje ovog kipara kao vrsnog arhitekta, te zadivljuje svojom masivnošću, harmonijom proporcija, te neuobičajenošću te harmonije. Različiti stilovi se stapaju bez sraza. Jedna elegantna umjetnost, na trenutke barbarski gruba,  jedina je mogla udružiti u tom jedinstvu različite djelove hrama: trijemovi sa zdepastim stupovima osvijetljeni kružnim mramornim vijencima, jedna kupola čija je oblina raščlanjena na razlomljene linije, veliki prolaz koji vodi u središte hrama zakriljen velikim karijatidama, vrata koje čuvaju krilate sfinge.

 Zamislite tu veliku kolosalnu masu granita i  mramora na  vrhu  brda koja  dominira  kosovskim poljem koju pak  nadvisuje jedna kula viša za sto metara. Vidikovac. S bilo koje strane se približili, pogled obuhvaća cjelinu.Tako, na uzvisini, jedan narod , u isto vrijeme mlad, a tako star, zahvaljujući jednom od svojih sinova prosvijetljen genijem, pričat će sa dušama svojih mrtvih zazivajući pobjednički sjaj budućnosti.  Ovo će biti životno djelo Ivana Meštrovića. Imao je, između ostalog, i sreću da se pojavio u povoljnom razdoblju borbe i oduševljenja, u kojem je ideja o nacionalnosti postala još snažnijom nakon srpskih pobjeda nad baštinjenim neprijateljima, Turcima.