Junaci sa Kosova i Kraljević Marko danas su slavljeni u Rimu u paviljonu Valle Giulia sagrađenom u obliku hrama koji je posjetila i jedna sfinga. Slavljenici su Srbi i Hrvati, Dalmatinci i Crnogorci, okupljeni zajedno nagodbom o preporodu i nezavisnosti. Dogovor je prekrasan i ideja je plemenita, ali samo je jedan od ovih umjetnika uspio stvoriti nove forme. Ivan Meštrović, Dalmatinac iz Šibenika, sin pastira i čuvar ovaca u djetinjstvu. Preuzeo je na sebe pothvat da uskrsne jedan narod iz umjetnosti i izradio je Vidovdanski hram koji nosi u sebi teoriju gorostasa. Kipar koji se može usporediti sa Rodinom, koji nosi u sebi malo Michelangelovog duha (ovo je istina, a ne puka hvala),  Meštrović sa stotinjak poprsja i glava izloženih u srpskom paviljonu pokazuje i obilježja različitih škola na kojima se izgradio, od egipatske i asirske, do francuske škole Rodina i Bartoloméa, od očeve, pastirske škole drvoreza, do austrijske škole, no uvijek podređuje sve te karakteristike jednom jedinom cilju: umjetnosti.

        Pogledajte umjetnost hrama kosovskim junacima: na ulazu se nalazi jedna sfinga sa životinjskim tijelom žene, sa zatvorenim usnicama i očima uprtim u sudbinu, s kosom skupljenom po asirskoj modi.

Dva reda karijatida s desne i lijeve strane, stilizirani i skoro pa bezoblični do pasa u skladu sa orijentalnim modelima, te smjela ženstvena prsa i lica, podržavaju nosače hrama u kojem će se, budu li ga Srbi željeli  završiti, postaviti heroje, robove i udovice koji su raštrkani po dvoranama paviljona, da bi ostvarili jedno jedinstveno nedovršeno djelo. Kažem nedovršeno jer Meštrović želi da mnogi kipovi ostane nepotpuni kao što su nepotpune i mnoge pjesme srpskog epskog spjeva. Junaci! Pogledajte goli kip Kraljeviċa Marka i recite mi zar vam ne izgleda kao da je iznenada po božanskoj moći izašao iz nepoznate zemlje jednog velikog bezazlenog i divljeg naroda. Tu su se spojile različite kvalitete kipara: savršeno poznavanje anatomije, drvena čvrstoća nekih pojedinosti, besprijekorna stilizacija ljudske kose, ukrasa, konjskih repova i povrh svega spontana snaga jedinstva koja  daje  dojam da su  djela  stvorena  iznenada  iz mase   materijala. Rzanje i topot konja, nemaran pokret junaka širokih prsiju i lica izbrazdanog borama - zamišljenog, bolnog, željnog - ističe se neprekidno iz grupe, iako to nije grupa u pravom smislu riječi, već kipovi, jer konj i jahač izgledaju kao jedinstveno divlje ostvarenje.

Leone Planiscing piše u članku  «Emporijuma» da ċe u hramu  postojati i  jedna freska koja će predstavljati poginule heroje oko kojih će biti postavljeni kipovi udovica koje ċe, što  budu bliže brdima, biti prikazane s manje odjeċe «kao Egipćanke koje su se svlačile približavajući se hramu», svaka različita u osjećajima, svaka mučena svojom boli.   

Mnoge udovice su tu, jedna s djetetom u ruci, druga pak prikazana u božanskoj, klasičnoj nagosti sjeċajuċi se ljubavi svog dragog  (i ima otkinute ruke kao jedan fragment kipa). Druge su izgubile sjeċanje u boli, ostale su stiješnjene u čudnom zagrljaju jedne neuobičajene razbludnosti.  U svemu pokreti junaka, ranjenika i junaka u trku i borbi, čudesnih u srazu kao Miloš Obilić ili izražajni u mržnji protiv Turaka s crtama lica kao u «Srđe Zlopogrđe» koji izgleda kao da je skupio u brazdama naboranih obrva, u oštroj crti nosa i malom otvoru usta, najvišu želju za osvetom.

Dva reda karijatida vode k jednoj rotundi u središtu koje se nalazi spomenik kraljeviċu Marku, uokolo su poredani niski reljefi Turaka, a u prostorima vratnica se nalaze brojne turske glave naslikane s omalovažavanjem, okružene mnogim slikama koje uzvisuju jake i tužne figure srpskih robova.

Govorio sam o jednoj «pohotnoj grupi». Meštroviċ se više puta pokazao takvim i to ne samo u ovoj izložbi. U njegovim mladim radovima može se naići na «Pohotnog starca», a među zrelijim djelima  se nalazi «Suvremeni Leokont» (sličan umjetnosti Augusta Rodina), gol i opasan oko tijela ženom umjesto zmijama. Ali to je pohota jednog zdravog, prostodušnog čovjeka, u naponu snage, koji točno dočarava Meštrovićevo djelo, koji put idealizirano čak i u stilizaciji, katkad sirovo i realno na način koji se danas čini neostvarivim, te navodim kao  primjer jezovitu nagost «Starice».  Pogledajte samo  ta  dva načina izražavanj a u čitavoj figuri i glav i kiparove majke. Želio bih pričati o svim Meštrovićevim djelima, ali nedostaje mi vremena. Tankoċutna «Glava žene» pored «Poprsja slikara Medulića», i prekrasan portret oca što podsjeća na rezbarenje u drvu: ogledalo prividne kontradiktornosti i temeljnog sklada umjetnikovog duha.

  (.........)

Sve u svemu, u ovom srpskom paviljonu još uvijek se možda ne izražava jedan umjetnički narod, ali se u djelima jednog autora predočava čitava jedna nacija: Ivan Meštrović je stvoritelj.

Goffredo Bellonci