Ako je istina da u svim djelima i idejama postoji vrhunac koji prikriva i utjelovljuje čudo, onda je čudo Valle Giulia srpski paviljon. Sigurno je da će posjetitelji ove izložbe, bili učeni ili ne,  ponijeti iz srpskog paviljona duboke i nezaboravne dojmove.

Ovdje povijest i legenda žive zajedno (neočekivano čudo našega vremena) da bi stvorile uzbudljivu epopeju kao što je trebala biti ona iz prastare Helade,  kada se iz tog ujedinjenja porodio živi, suvremeni organizam paganstva. Sve to smo slutili i o tom smo maštali, a sad je pred našim očima moderni primjer  onoga  što se činilo neostvarivim.  Što su u usporedbi s tim  tragedije, mitološki ili junački spjevovi koje mi danas slušamo s velikim, iscrpljujućim umnim naporom?

 Ovdje se vidi, ovdje se može dotaknuti rukom kako naša civilizacija, odviše daleka od junačkih vremena, mora skupiti hrabrosti da bi odustala jednom zauvijek od pokušaja njihove reinkarnacije jer svaki put ostane nijema i groteskna, uvijek tako izvještačena i nerazborita.

Bože moj, kako je zastrašujuće kada se nešto mora opisati u kratkim i brzim crtama, a zaslužuje čitavu knjigu i to knjigu poezije.. Ah, pustite me da to kažem još pod direktnim dojmom i s hrabrošću onoga koji se ne boji prepoznati samoga sebe. Svi mi što potječemo iz zapadnog mediteranskog korita, te iz onog sjeverno-atlantskog, svi mi koji smo civilizirani i slobodni, svi smo mi previše učeni, proživljeni i uglađeni. Znanost, savjest i civilizacija su potisnuli, izjednačili i uništili prirodnost, podsvijest i senzibilnost. U odnosu na njih mi smo jedno pleme gospode aristokratskih crta i uglađenosti date iskustvom, koja više nema  ni mišića ni želje; mi smo ljudi koji se spuštaju jednim krajem životne i povijesne planine, dok se oni veru suprotnom stranom nečuvenom žestinom.Osim toga za ovu prekrasnu izložbu, tako neoptereċenu naukom, a tako bogatu snagom, inspiracijom i strašću,  karakteristična su dva obolježja od kojih se jedno često susreće, dok je drugo jedinstveno.

Očigledno nacionalno obilježje eliminira svaku ideju mješanja i preteča, a  politički značaj (koji dobija na vrijednosti ukoliko je manje priželjkivan)  stalni je primjer pobune i nade,boli i mržnje.Od njega mogu drhtati uzaludni pokušaji misaone, školske, akademske obnove jedne druge izložbe lišene nacionalnog sadržaja kojoj, ma kako bila slična ovoj srpskoj, nedostaje života (ja se ovdje bavim umjetnošću i mogu biti iskren).

Dušan, kralj i car Srba i Grka, osvajač Balkana, osnovao je kraljevstvo koje se u XIV. Stoljeću prostiralo sve do Jadranskog mora, izjednačavajući se, po pobjedama i  preranom kraju, sa carstvom Aleksandra Makedonskoga i Napoleona Velikoga. Nemanjsko kraljevstvo je palo u kobnoj Kosovskoj bitci (1389). Turska invazija se kasnije proširila na Hrvatsku i Madžarsku. Započinje mučenje srpskog naroda koje će trajati četiri stoljeća. Srbi su, kao najbliži, bili prvi s kojima su, prvo arapski, a zatim mongolski i tatarski barbari krvoločno postupali. Malo je primjera herojskih i slobodnih naroda s kojima je vlast postupala krvoločnije. Krv što se prolijevala svaki dan na kolcima, pod sjekirama, na opustošenim, praznim zemljama, svaki slavni znak prošlosti uništen željezom i vatrom, otete, silovane djevojke, vojska ugnjetača sastavljena od ljudi koje su kao dječake ukrali srpskim majkama s ciljem da ih dekristianiziraju i  ujalove, ta čitava stoljeća pakla uništila bi svaki narod koji nije jak, no nisu uspjeli uništiti nepobjedive Srbe. Tu je pjesma, kao plod čarobne energije, stvorila čudesa. Srpske narodne pjesme, kao Homerovi spjevovi, sačuvali su narodni duh pripremajući osvetu. Guslači, stari, slijepi, jadni, goloruki ljudi, koje su bosonogi dječaci vodili za ruku, četiri stoljeća su pjevali na prostodušnom jeziku najdirljivije legende o slavi i bolu. Junačka djela velikodušnih kraljeva sve do smrti velikog Dušana, tragedija na Kosovu i kraj  posljednjeg cara, Lazara, junački velebna smrt srpske Niobe, majke devet Jugoviċa, koja nije plakala niti nad osam leševa zaklanih sinova, ali se je ugasila od tuge kada su joj gavrani bacili u krilo ruku otkinutu od njezinog  najmlađeg sina. Sve su opjevali guslači dodavši i spjev o kraljeviću Marku, narodnom junaku, srpskom Sigfriedu, ogromnog tijela i dječje duše koji je pomažući svima kao kakav  arhanđeo na njegovom  velikom crnom  konju,  oslobađao  djevojke,  pokoravao čudovišta,  borio se protiv nevjernika, ispijao rijeke vina, uvijek prepun života i radosti da bi na kraju zaspao u začaranoj spilji u brdima, sa čudesnim mačem nabijenim u hrid koji će ga probuditi na dan ustanka. I tako je kosovska bitka bila osvećena.

Kakva nesreća za onu modernu, civiliziranu i neciviliziranu naciju koja je ponovno htjela pružiti svetogrdnu ruku na uštrb srpske nezavisnosti. Malobrojni su, ali spremni na sve. Albanske bune, u kojima bjesni ista bol, mogu biti još jedan primjer. Figura Kraljevića Marka, koju je domoljubni žar srpskog naroda učinio prisnom, ali istovremeno i  natprirodnom,  jedno je od najljepših, živućih  utjelovljenja koje je stoljećima uz tok Dunava predstavljalo figuru lutajućeg branitelja vječnog heroja od Roncisvallea, simbola velikodušnosti i vrijednosti. No, opažam da sam se zadržao na nacionalnom, etničkom i patničkom sadržaju ove srpske izložbe, dok sam trebao više pričati o njoj samoj. Ali ne žalim. Dašak poezije i vjere uvijek predstavlja slavljenje i najviši izričaj snažnih namjera i velikih djela. U nastavku ćemo pričati detaljnije o najvećim čarolijama ovog paviljona čija je namjera skoro uvijek priprosta, no kolorit je silan, a izraz uvijek tragičan i moćan.

U lijepom paviljonu, što po vanjštini i unutrašnjosti nalikuje kakvom egipatskom hramu zbog specifičnih karakteristika lokalne arhitekture, likuje povrh svih Ivan Meštrović; mladić dragog i zamišljenog izgleda, gotovo ponizan, pokraj njegove gospođe karakteristične putene slavenske ljepote, što u crtama lica i očiju podsjeća na kraljicu Jelenu.

Ivan Meštroviċ je srpski Giotto. Kao i svi njegovi sunarodnjaci imao je veliku sreću da može uklopiti prirođenu, snažnu umjetničku iskrenost u tok postojeće civilizacije; što znači jedno čudo! Prije petnaest godina Ivan Meštrović je čuvao ovce na dalmatinskom kršu, a danas je veći i bolji od jednog Giotta, pa čak i Michelangela. Još je uvijek zbunjen i bezobličan, no gdje on dotakne nožem ili udari skalpelom stvara se prekrasan, uvijek nov život.

On je div ove izložbe čitave prožete njegovim djelima koja stvaraju fragmente, sirove, osnovne materije onog velikog Vidovdanskog hrama koji će se brzo uzdići kao sjećanje jednog plemena i njegova uskrsnuća, kao jedan divovski, vječni spomenik sličan onome  Vittorija Emanuela u Rimu. Ruka ovog nenadanog nacionalnog pjesnika klesara, ovog novog Homera kamena koji stvara izgubljeni svijet – svijet  kojemu, imajući  u vidu  njegovu  snagu i veličinu,  međunarodna umjetnička udruženja i odbori, moraju iskazati veliku i nezaboravnu počast, zato što će baš taj svijet biti jedan od pobjednika izložbe iz 1911 – podigla je veliki, nagi kip kraljevića Marka na snažnom dunavskom konju, sličnom onima što su donijele Trajanove legije, karakterističnima za  kiparstvo u doba carstva. Ova veličanstvena utvara nacionalnoga bijesa i neukroćene, razjarene, likujuće snage, što je prodrmala i srušila azijskog Moloha, tiranina čitave Jugoslavije, nameće čudenje i strah.

Na Meštrovićev poziv, neviđenim, nanovo pronađenim, atletskim  božanstvima koja oblikuju nebrojenu čeljad kao ona što prikazivaše snagu Rima  rasprostranjenu čitavim poznatim svijetom, stiglo je u pomoć jato mladih snaga, Srba i Hrvata, sinova jedne majke koji govore istim jezikom, koji su mu željeli i znali pomoći u stvaranju nacionalne umjetnosti, uvijek s istom naivnošću i jednakom snagom, da bi trajno učvrstitli povijest jedne rase, epopeju jedne prošlosti.

Na moju veliku žalost moram se ovdje zaustaviti. Nekom drugom prilikon pričat ćemo o najboljim djelima, što znači gotovo o svima.

G. D.

Prevela: Gorjana Krstulović