Korjenima simbolizma  

čar Ivana Meštrovića (1883-1962)

Svaki je posjetitelj ove prekrasne izložbe podložan njenoj draži, koja je višeznačna  kao i  čar svih uspješnih ostvarenja, jer svatko pronalazi u njoj vlastite razloge čarolije.   U svakom je slučaju primamljivo  vidjeti prikaz putanje jednog umjetnika zaboravljenog već dugi niz godina, i to ne samo u Italiji; kipara veličanstvenih djela povezanima u organsku cjelinu koja ostavljaju snažni utisak kao da  prisustvujemo sjedinjenju umjetnika s njegovim djelom, ali smo istovremeno i izvan događaja, predviđajući mu povijesni tok. Izložba prati Meštrovićeva djela još od utjecaja slikarstva XIX. stoljeća, od erupcije senzualnosti jednog Rodina do barbarsko-izvještačene stilizacije Bečke škole, negubeći ikad iz vida dramatično i monumentalno viđenje umjetnosti

Prikaz umjetnosti čijem tumačenju pogoduje uređenje izložbe dvaju arhitekta Monestiroli i Tutucci. Za one koji su upoznati sa pravcima u kiparstvu početkom stoljeća i koji su pratili, posljednjih godina, postepen pad zabrana u simbolizmu i neeksperimentalnoj umjetnosti, susret sa jugoslavenskim kiparom, rođenim 1883. (što znači samo malo stariji od našeg Artura Martinija, ali stariji točno koliko je potrebno da zadrži korijene u simbolizmu) ne može  ne povezati se idejno s nekim velikim ličnostima za koje se danas ponovno budi interes kao Rodin, Bourdelle ili Leonardo Bistolfi. Između ostalog, značajno je  da Meštrovićeva izložba stiže u Italiju nakon  što su je pisci velikog osvrta na Bostolfija (kojemu se Meštrović divio i  poštivao ga) već realizirali u Casal Monferratu. Zaista je stigao trenutak za sveukupni osvrt na povijest monumentalnog kiparstva u našem stoljeću ( već duže vrijeme se time bavi Mario De Micheli, jedan od organizatora sadašnje izložbe).

U svakom slučaju , kako Meštrović tako ni drugi gore spomenuti umjetnici nisu jučerašnje otkriće. Uspješan još od ranih dana, Meštroviċ je izlagao  već 1902. godine na bečkoj Secesiji, dobio prvu nagradu u Rimu 1911, te prisustvovao velikom broju Biennaleima u Veneciji sve do 1942, bio je štovan i cijenjen  u anglosaksonskim zemljama, posebice u Sjedinjenim Državama gdje i umire 1962, iako je bio isključen iz povijesti umjetnosti jer je bio viđen kao prepreka zbog ekstremnosti njegovih ambicija i strasti. Usprkos tome (nastavljajući jedno od mnogih objašnjenja ove izložbe) Meštrović ne predstavlja samo retoričku figuru umjetnika seljačkog porijekla. Čitavog svog života nastojao je prikazati kolektivne i narodne vrijednosti (naročito srpskohrvatskog naroda) istovremeno  dokazujući  sposobnost da usvoji visoka učenja, te da izgradi snažnu, modernu kulturu. Meštrovićeva djela prikazuju susret romantičnih ideja i staromodnih težnji zrelog simbolizma, između želje za sadržajem s jedne, i strasti za formom s druge strane,  do granica formalizma, što je, između ostalog, i rizik njegovog stila. Njegova djela se nalaze između namjerne imitacije prirode i težnje prema apstrakciji, što je izričita osnova apstraktnosti avangardije.

Čak i oni koji poznaju Meštrovićeva djela doživljavaju ovu izložbu kao sliku umjetnosti koja se formirala prvih petnaest godina našeg stoljeća, sa koherentnim razvojem u narednih petnaest godina. Spomenuli smo Artura Martinija i Meštrovićev utjecaj na njega, ali na njegovu primjeru se mogu shvatiti i drugi talijanski kipari od Eugenija Baronija do Libera Andreottija i moglo bi se reći da je utjecaj obostran s obzirom da «Madre dell'ucciso» Francesca Ciuse, izložena u Veneciji 1907, prethodi za jednu godinu sličnu «Majku» od Meštrovića. Isto tako u duhovno-formalnom Meštrovićevu oblikovanju vidi se težnja prema ekspresionizmu: od Metznera se stiže ka Barlachu. Njegova dramatična «Fontana» ima veću snagu od sličnih, ali beskrvnih stilizacija Minne. Previše imena? Meštrović nije jedan izolirani slučaj već svjedok svoga vremena. Njegov dug život  pri kraju je zaledio prisutnost povijesti, no uvijek mu ostaje uzvišeni ponos njegovih djela.

Rossana Bossaglia