Nestanak kipara barbarske odvažnosti - SJEĆANJE NA IVANA MEŠTROVIĆA

Ivan Meštrović je preminuo 16. siječnja u Sjedinjenim Državama, točnije u South Bendu (Indiana). Mladi ne znaju mnogo o njemu (rođen je u Vrpolju, u Slavoniji, 15.kolovoza 1883.), no oni stariji, među koje se na žalost ubraja i dolje potpisani, znaju da je u mladim danima bio od velike važnosti: jedan od onih kipara koji su se isticali kvalitetom, teškim radom, stilom i jedinstvenošću djela. Ako bismo željeli  unijeti u ovaj kratki osvrt (koji jedini prekida neobjašnjivu tišinu u Italiji nakon vijesti o Meštrovićevoj smrti) i jedno osobno sjećanje, trebali bismo istaći da je kip «Starice» u mramoru koji se nalazi u Galleria Nazionale d'Arte Moderna pomućivao  naše posjete muzeju, uznemiravajući svijest mladih koji su  željeli posvetiti živote umjetnosti.

Meštrovićev kip je izgledao u našim očima zaprepašċujuċe odvažan, barbarski, okrutan ...i  pitali   smo  se  uvijek kako  je  taj  realizam  (  koji  je  još uvijek,  u  neku   ruku,   pod utjecajem Bartolinija) grbavca izloženog kao primjer u Courtetovoj Akademiji, koji je svojim učenicima predložio vola kao model,  mogao oskrvnuti najjači i najdraži mit o ženskoj mladosti i ljepoti. Meštrović je jedan divljak. Kao dječak bio je pastir (poput Giotta), i već tada je, rezbareći štapove i preslice, pokazivao umjetnički talent, koji će zauvijek ostati, usprkos njegovim ambicijama i neminovnim utjecajima zapadnih kultura (od Michelangela do Rodina i Bourdella), talent jednog primitivca, vrlo osjetljiv na etničke i narodne utjecaje. Otišavši iz rodnog kraja u Zagreb, gdje je i sahranjen, zatim u Beč gdje dolazi u kontakt sa secesionistima, potom u Pariz, balkanski umjetnik nije nikada zaboravio svoje porijeklo poniznog pastira.

Veċ je Petković, povjesničar jugoslavenske umjetnosti, primjetio da su baš srpske narodne pjesme probudile u njemu ideju o Vidovdanskom hramu. To je bilo plodno tlo za kiparovu fantaziju. Spjev o Kosovu  je ponovno oživljen  u kamenu, te ostaje kao svjedočanstvo  umjetnikove povezanosti s vlastitim korjenima, koja s vremenom neće oslabiti.Kamen i drvo, Meštrovićevi najdraži materijali, svjedoče o prirodnosti i jednostavnosti   njegovog  kiparskog  ukusa . 

Primitivan  umjetnik   je  rođeni   klesar  i drvorezac. Izbor sakralnih tema, s jedne strane odgovara sklonosti prema epu, dok s druge strane potvrđuje umjetnikovu pripadnost klasičnoj tradiciji narodnog sadržaja. «Svjedočanstvo», niski reljef u drvu, koji se nalazi u Tate Galllery u Londonu, je jedno od najuspješnijih Meštrovićevih djela, skladnih linija, arhaičnog ekspresionizma vrhunskoga spoja, koje izražava  istinski, religiozni osjeċaj; bez kobne retorike i izvještačenosti stila koji su uvijek prisutni kada umjetnik želi obnoviti renesansu bacajući se na koljena pred nekim vlastitim Michelangelom bez klasične osnove (da ne nabrajamo dalje). Povodom Biennalea '42. godine, umjetnik se, nakon dugogodišnjeg izbivanja iz naše zemlje (koju je na svoj način volio), ponovno pojavljuje u hrvatskom paviljonu sa reljefima u drvu, «Isusom» i «Pietalom» neposredno, svjesno ispiriranom bogorodicom iz Santa Maria del Fiore, koje su ostavljale dojam manirizma jednog naivnog i učenog obrtnika, umjesto prave pjesničke, slikovite stvarnosti. Isti neposredni utisak ostavljaju i dva ljutita «Sveca» u atriju Collegia San Girolamo degli Illiri u Rimu. U njima se ideja nadnaravnog i nevjerojatnog zamrznula u jedan retorički oblik, ekspresionistički omeđen dimenzijama i ritmom, da bi kasnije bila prepuštena jednostavnijem, površinskom učinku. Tako junačka, napeta u psihološkoj namjeri, a ipak limitirana  granicama jedne parodističke rječitosti. Balkanski Michelangelo. Ma iznad ovih zapanjujućih promašaja (podsjetimo se jednog od najvažnijih djela «Mauzolej obitelji Račiċ», u starom Dubrovniku u Dalmaciji), Ivan Meštrović koji je posljednjih godina postigao veliki uspjeh i slavu u Americi, ostaje, kao što smo već rekli, jedna od najuglednijih osoba prvih desetljeća našeg stoljeća. Naši mladi kipari koji su pedeset godina bili u potrazi za učiteljima,  novostima, prilikama za polemike, naišli su i na Meštroviċevu spektakularnu figuru. Bilo je u njemu nekog nadilaženja titanizma i Michelangelovog stila koji se susreću kod Rodina, od kojeg je krenuo i sam Boccioni koji je preuzeo formulu «plastičnog dinamizma» baš od Buanarrotija.

To je bila kultura koja je kroz ekspresionizam, sa svim svojim suprotnostima, bila usmjerena ka arhaičnim formama (i prema zrelom srednjem vijeku istočnog stila), težeći čak ka grubosti. Upravo zato je smatrana  najvećim izrazom ovog umjetnika, i to ne samo u realizmu, kako je smatrao Colosanti. Ta grubost je bila najznačajnija novost vremena, snažno i spontano sudjelovanje u modernom dobu. Zbog toga ne možemo šutjeti na vijest o umjetnikovoj smrti.

Virgilio Guzzi