RODIN SLAVENSKOG ŠARMA

Velika izložba posvećena Ivanu Meštroviću, koja se otvara 24 Rujna i obuhvaća sedamdeset i dvije skulpture, od “Bosanca na konju” iz 1898.g. do “Žene u žalosti” iz 1953.g., predstavlja, više nego jedan običan “povratak” umjetnika u Italiju (onu Italiju koju je uvijek nosio u srcu i mislima) jedno pravo i istinsko otkriće.

U KRALJEVSKOJ PALAČI SE OTVARA IZLOŽBA POSVEĆENA JUGOSLAVENSKOM KIPARU IVANU MEŠTROVIĆU

Duge godine šutnje su obavile ovaj lik koji dubinski otkriva tople i plemenite likovne postojanosti iz umjetnosti našeg stoljeća. Osim toga,  njegov lik i djelo je promatran, ponekad, na polovičan način, govorilo se o njemu kao o čovjeku koji je uvijek u sukobu s političkom vlasti, bilo koje boje i strukture. To je bez daljenjega istina, zato što se Meštrović, za života, borio protiv bilo kakve vrste zlouporabe i nasilja. Međutim njegova umjetnička estetika nadvisuje sve pretpostavke proizišle iz slučajnosti, zatim i sve političke strategije: od austro-ugarske vlasti do suradnika  fašističke diktature. Umjetnost, jednom rječju, u njegovom djelu poprima izgled jednog uzvišenog ideala života, poredak najvišeg sklada, što nam sve govori, kroz metaforička značenja, o njegovim stremljenjima prema ljepoti i prema slobodi. Meštrović je volio Italiju i njenu civilizaciju,  pa mu je tako kultura naše zemlje, u prvim desetljeċima stoljeća,  odala onu počast i respekt koje je njegovo nadahnuto djelo itekako zaslužilo.

1911.g. na Svjetskoj izložbi umjetnosti u Rimu Meštrović je odbio izlagati svoja djela u austrijskom paviljonu i s arhitektom Bajalovićem je realizirao Paviljon Kraljevine Srbije, koji je predstavljao izvornu atrakciju cjelokupne izložbe. Meštrović osvaja prvu nagradu za kiparstvo (dok onu za slikarstvo osvaja Gustav Klimt). Kritičar Vittorio Pica je napisao: «u legendarnim i herojskim kreacijama stvorenim s rijetkom vještinom za formu.... on je uvijek znao živo prožeti drevno i znao je učiniti to svojim kroz jedan moderan osjećaj duboke i mučne dramatičnosti s određenom burnom barbarskom srdžbom, tipično za ratničku rasu na koju je ponosan jer joj pripada.

Jedan umjetnik koji se, već na počecima svog blistavoga kreativnog napredovanja,  odgajao na klasičnom stvaralštvu, na onom arhaičnom grčkom, asirskom i egipatskom, na poticajnim susretima sa bečkom Secesijom u prvim godinama dvadesetoga stoljeća, na ljubavi prema Rodinovu djelu, njegovom uzoru, učitelju i prijatelju: sve, pod svijetlom jednog znalačkog i složenog ekspresionizma, uvijek vrlo osoban i izvoran.

Cijenjen, za vrijeme rimskih boravaka, od vrlo slavnih umjetnika, kao Arturo Martini («ljubav prema Meštroviću bila je zbog one barbarske osnove koja je i u meni također») i Leonardo Bistolfi (koji je Meštrovićev projekt izgradnje Vidovdanskog hrama te izrade skulptura Kosovskog ciklusa nazvao «san u kamenu»). Meštrović je pronašao u Parizu, kao i u Beču i Rimu, jedan kulturalni i estetski humus sposoban da zatitra njegove najpravije žice. Piše Marina Gerosa, znanstvenica i njegova biografkinja, o pariškim boravcima: «To je period kada dostiže kreativnu puninu, koji se podudara s herojskom fazom njegove umjetnosti. Od 1908.g. do 1914.g. ostvaruje projekt Vidovdanskog hrama i brojne skulpture Kosovskog ciklusa, sastavni dio građevine.

«Izvor nadahnuća unutar jezgre djela je sastavljen iz nacionalnih spjevova i legendi koje sastavljaju jedan sažetak jugoslavenskih ideala koje prepričavaju najvažnije faze povijesti zemlje. Miloš Obilić, Kraljević Marko, Udovice i Sjećanja, su skulpture nevjerojatne snage i plastike uz uzvišeni pathos, u direktnom odnosu s najpozitivnijim elementima suvremene umjetnosti, formi od Maillola i Bourdellea. Meštrović u kosovskom ciklusu dostiže monumentalnost djela kroz arhitekturu kipa koji je cjelovito modeliran i određen gustim i punim volumenima.

Tijekom Prvog svjetskog rata Meštrović je surađivao s Jugoslovenskim komitetom koji je rođen s ciljem da se postigne sloboda i nezavisnost slavenskih naroda. Borba je odgovarala dubokim duhovnim potrebama, i nije slučajnost da se , na kraju ratnog konflikta, umjetnik odlučio prigrliti religioznu tematiku,  koja je nadišla prethodnu  herojsko-nacionalnu viziju, i koja je dosegla bolan sklad poput Vestalinke, Djevojke s lutnjom, Dalekih Akorda.

U međuratnom razdoblju izradio je, u potpunoj umjetničkoj zrelosti, javne spomeničke skulpture (Marko Marulić, Grgur Ninski, Josip Juraj Strossmayer, spomenik zahvalnosti Francuskoj, Spomenik neznanom junaku) i paralelno s tim djelima, slavljeničkog i javnog karaktera, čitavu seriju skulptura sve u mramoru,  punog volumena, stilistički svedljive na michelangelovske forme: Psiha,  Odmor, Čekanje.. Zatvoren 1941.g. , zbog neprijateljstva ustaškoj vlasti - prijateljima fašima i nacizma - i oslobođen zahvaljujući intervenciji Vatikana, Meštrović je, stiješnjen diktatorskom vlašću,  izradio potom djela koja su nadijevena ljudskom mukom (Job, Atlantida, Persefona)

U Sjedinjenim Američkim Državama (gdje je već ranije boravio), od 1947.g. pa na dalje Meštrović je otkrio daljnju kreativnu snagu, s mnogim djelima religioznog karaktera i portretima ličnosti svoga kraja.

«jedini pravilan put umjetnika je put rada», napisao je Meštrović. Što je lekcija mnogim mladim umjetnicima, dobrima samo u izgovaranju riječi u vjetar, i nesposobnima da se uhvate u koštac s borbom, tj. sa živim i pozitivnim faktima našeg postojanja.

Giuseppe Turroni

Preveo: Nenad Glavan