Pisma iz Engleske - Kipar kao prorok

   "La Tribuna", 19. travanj 1919.
 

  

 
Torso"Banovic Strahinja", 1908, marmo/mramor - Tate Gallery, Londra/London

London, travanj 1919.

Ivan Meštrović, poznati srpski kipar, ubrzo se vraća u London gdje će, kao i 1915. godine, izložiti sve svoje radove. Njegov povratak je najavljen u novinama prepunim dugačkih recenzija nedavno objavljene knjige o Meštrovićevom životu,  te o estetskom i političkom značenju njegovog kiparstva. Nisam vidio tu knjigu bogatu fotografskim reprodukcijama, ali sam zauzvrat, prije osam godina u Rimu, vidio nebrojene Meštrovićeve kiparske radove. Knjiga košta koju liru, a ja imam obitelj. Istina, postoje  tekstualna objašnjenja koje ja ne poznajem. R. W. Seton-Watson (čitam u jednoj od ovih kritika) «daje tipičnu političku interpretaciju Meštrovićeve inspiracije», te je moguċe da smatra barona Sonnina odgovornim za Kosovo.

   

 

Makar ja, za sve zlato ovoga svijeta, više nikad nebi jeo biftek pripljemljen vlastitim rukama,  za sve zlato na ovome svijetu, neću nikada uspjeti progutati jednu Seton-Watsonovu estetsku  disertaciju, sve dok mogu krojiti estetiku koristeći se vlastitom glavom.

 Napisao sam disertaciju o Ivanu Meštroviću prije osam godina, dok je Francesco Giuseppe uživao u savršenoj ljubavi sa svojom prijateljicom, a Srbi su miroljubivo sagradili njihov paviljon u Valle Giuliji umjesto da razmišljaju (kao sada) kako podignuti njihove ratne šatore u Venezia Giuliji. 

Neću propustiti priliku da se ponavljam neko vrijeme, povezujući na taj način dvostruku prednost nepotpunog uspjeha (barem u pogledu današnjih strasti), rasterečujući se tako od dosade pisanja ovog članka.

«Pisao sam da je Meštrović stvorio njegov tip nagosti kombinirajući različite karakteristike plastičnih tipova Asiraca i Egipćanina, te ustrajnim prisjećanjem helenskih rijeka i muskulature torza jednog Michelangela. Kažem: «njegov vlastiti tip», iako kipovi brojnih umjetnika, kao na primjer Terra i Torso Virile Franza Metznera, Ledererov akt i drugi,  podsjećaju na to da su ovaj «tip», sa ovim ili onim razlikama, već koristili austrijski i njemački secesionisti...»To je jedan nasilan tip gospodara mesa kojega   bi    mogla   poželjeti   Straussova   Salomé;   čudovište   u   kojem   se   može realizirati fiziološka opsesija jednog bolesnog razdoblja. Da bi ga postigao, Meštrović se koristio svim elementima «niske» književnosti, od Straussa do Swimburnsa i D'Annunzia, sa kojima je kombinirao Michelangelov stil sa krhotinama veličanstvenog».…«s ovom vrstom secesije, pisao sam, Meštrović se usudio oblikovati junačko stanovništvo hrama posvećenog Kosovu i kraljeviću... Sa svakog  se dijela hrama reflektiraju izobličeni, životinjski izrazi lica, tako da se čovjek osjeća kao da je u sobi s ogledalima, a hladni i lažni rictus se nevjerojatno umnožava. Rictus jednog sterilnog ludila koje eksplodira u smućenim i nepovezanim fantazijama…Ali još više od Klimta i drugih, Meštrović je opsjednut idejom uzvišenog, dok mu je duša turobna»…I tu sam ubacio jedan mali opis, čak ne loš, nekih sasvim iskrenih Meštrovićevih kiparskih radova od velike važnosti: «Glava žene» u bronci,  glava »Sjeċanja», kojima su kasnije bili dodani i neki drugi radovi, kao na primjer «Bistolfijev portret» i dr.  Izostavit ću sada taj opis (prepisat ću ga kojom drugom prilikom).

 Nisam se vratio ovim ranim kritikama (s kojima se i dan danas slažem) da bi sugerirao da Meštrovićevo kiparstvo većinom ovisi o kiparstvu bečkih secesionista, te da je Srbija samo jedno od predgrađa Beča ili jedna nacija u raspadu s obzirom da je Meštrovićev stil, generalno gledajući, dekadentan. Moja namjera je posve drugačija, povezana sa sklonošću kojoj sam posvetio sve trenutke kada se ne bavim ničim pametnijim tj. s ogovaranjem naše vlade.

Svi poznajete neku poslovicu nacionalnog réclame. «O passeggero non andar di trotto - che io ti daro la birra a un soldo il gotto« (O putniče ne idi kasom dat ću ti pivo, po novčić čašu). To je plakat jednog putujućeg slastičara i pivničara kod kojeg se možete osvježiti u Firenci u ulici Ghibellina,  Proconsolo ili u ulici Condotta. Ili «Da Giggi se ne beve bene» (Kod Giggija se dobro pije). Nema smisla nastaviti sa domaćim primjerima: « Içanette, de tout un peu!» (Kod Içanette od svega po malo!).

 
   

Ovo je, ako ne griješim,  ime jedne prekrasne prodavaonice u Parizu u ulici Faubourg Saint-Germain gdje se prodaju lutke obučene kao Massine ili Lopokova u  «Ženama dobre ljubavi», te krunice od indijanskih školjaka, jastuci, mali bude od bjelokosti, te postimpresionističke slike. I za kraj, nekoliko tipično londonskih réclame. Prva je iz jedne prodavaonice košulja u Piccadillyu: «We pyjama the world» što bi se moglo prevesti kao «Mi pidžamiramo svijet». A ova druga  se nalazi u Fleet Street u jednoj prodavaonici  kartografskog i topografskog materijala, te knjiga iz zemljopisa: «We map the world«: Mi kartografiramo svijet. Različite zemlje, različite rélame.  

   

 

Javno mijenje radi kojeg se primjenjuju réclame kao «We pyjama the world», može imati kao efikasnu političku réclame, tip propagande za koju,  od svih naroda u Europi, Jugoslaveni izgledaju najviše talentirani. Nema smisla to pokušati sakriti, prijatelji! Englezi su jedan veliki narod i to jedan veliki narod s jednom velikom tvrdom glavom. A da bi nešto ušlo u tvrde glave postoji samo jedan način: ponavljati, ponavljati, ponavljati. I to na jedan niski i ponizujući način. Ali ne postoje drugi. Otvorite Manchester-Guardian: u zadnja četiri mjeseca njihovi sasvim iskreni članci samo ponavljaju  jednu te istu pjesmu: «Istinski mir i savez naroda«. No, izgleda da to nije dovoljno. Otvorite Morning Post: u zadnja četiri mjeseca njegovi oštroumni članci ponavljaju uvijek jednu te istu pjesmu «Engleska je u rukama boljševika».  Jugoslaveni su bili još ustrajniji od editorsa Manchestera i još bogatiji u izvorima od editorsa iz Morning Posta i njihova tvrdoglavost i nadutost predstavljaju, bez imalo sumnje, najveći propagandni uspjeh u zadnje vrijeme u Londonu. S jednim kiparom secesionističkog i austrijskog karaktera stvorili su legendu velike primitivne srpske umjetnosti. Kritički gledano to je budalaština, ali Englezi nemaju kritičkog duha. Englezi ne žele biti inteligentni. Sa njima je besmisleno započinjati diskusije, polemike, analize i oštroumne igre, izlagati podatke i protupodatke. Sa Englezima se može samo koristiti direktna metoda uvjaravanja. Nakon što su zainteresirani za vas otprilike sat vremena te primjete da se nalazite u sobi, obasiplju vas pažnjom, a ako nastavite sa šutnjom očekujući objašnjenje, zamijenit će vas sa stolicom i onda laku noć.

Da se razumijemo, ja ne kažem da se treba uplesti u balkansko natjecanje u obijesti, drzovitosti i hvalisanju. Ne, nikako. Ali treba steći glas, potvrditi se.  A kod nas se vjerovalo da nas je Engleska trebala poznavati samo zato što je bila prijateljica. Baš suprotno.  Neprijatelji  su oni koji  nas najviše poznaju.  To nije slučaj Engleske i Italije, ali činjenica je da je Italija kao nepoznata uvijek  stajala nepokretna i tiha u kutku bučnoga salona sve dok je svi nisu zamijenili,  ne za neprijatelja, već za jednu fotelju. I ono malo reklame što je bilo, bilo je sprovedeno na bezbojan, birokratski i profesionalan način. Ništa, baš ništa čime bi se dotakle te okorjele, tmurne fantazije koje su se zaustavile na Danteu do te mjere da ga počinjemo proklinjati, promišljajuċi još uvijek tu nesretnu renesansu. Nije se znalo da je ovo zemlja u kojoj su se najveći pisci kao Shaw, Belloc, Chersterton morali obući u lakrdijaše da bi ih saslušali. Nije se znalo da se réclame nebeskog kraljevstva sastoji  od toga da se obuče uniforma sa crvenim reverima i zlatnom dugmadi , te da se šeta  ulicama u četama, udarajuċi bubnjeve i pušući iz sve snage u trube i klarinete.

« We pyjama the world». I onda su Srbi pokazali, između ostalog, da je Meštrović mogao pokriti čitav svijet kipovima, i da nije bitno da li su to prosječni ili više austrijski nego srpski kipovi. Zašto onda nije bio mobiliziran (ovo govorim bez tračka ironije) i Marinetti sa eskadronom futurista? Kako bih rado bio otišao u Waterloo Station da ga upoznam, obnavljajući za tu priliku jednu veliku lampu od papira. Svi bi onda govorili: »Kakvi luđaci, kakvi veseli ljudi, ovi Talijani! »Dok sada sigurno misle da talijani nisu niti ludi. I zašto sa novcima potrošenim na putovanja mnogih glupana nisu bile poslane na put kutije pune slika, i to slika Sofficija, Spadinija, Carrč, Oppoa i dr. o kojima ne bi ništa razumjeli, iako bi shvatili da postoji nešto što se treba razumjeti. I oni rijetki koji ne bi razumjeli ni za dvadeset, trideset godina ne bi prestali razmišljati, mozgati i sjećati se ovog Sofficija, Oppoa, Carrč, Spadinija. Jer zar nisu bile prevedene i lansirane samo idiotske i beznačajne knjige i brošure?

Reći ćete da je talijanski narod prestar i preponosan. Talijanima ne treba propaganda. Onda je nemojte ni raditi. I hajdemo onda svi zajedno kod Giggija »gdje se dobro pije». Ali nastavili vi ili ne kao do sada, samo potvrđujete (i to je istina) da vam reklama treba i da je ne znate raditi.

Emilio Cecchi

 

Prevela: Gorjana Krstulović