Legenda o Giottu - pastiru kojeg je jednog dana sreo Cimabue dok je crtao ovcu, koju su nam pričali Ghiberti i Vasari, i koja je zatim ponovljena za Mantegnu, Andreu del Castagna, Sansovina, Goyu i naposlijetku, u naše vrijeme, za Segantinija, ta legenda o čijoj neistinitosti svjedoči suvremena kritika, postaje danas stvarnom s dalmatinskim kiparom Ivanom Meštrovićem.

On sam je priča, i može je pričati sa zadovoljstvom, gledajući svoje impozantno djelo koje je jednim dijelom već izložio 1907. godine na Biennalu u Veneciji i na pariškim izložbama, a sada ga proširenog okuplja na bečkoj Secesiji. Ivan Meštrović rodio se u Dalmaciji, kao sin siromašnih morlačkih pastira. 

Njegov prvi posao bila je ispaša ovaca po strmim liticama njegove domovine, a njegova prva zabava slušanje epskih pjesama svog naroda. Tako je rastao dječak. Njegova nadarenost za umjetnost otkrivena je kad je u zimskim večerima gledao oca kako ugrubo rezbari u drvu jednostavno pokućstvo. Pokušao ga je oponašati i nadmašiti. 

Drvo je bilo prvi materijal u koji je utisnuo svoj genij. Već tada je pokazivao osebujan talent. I budući da je često viđao pastirice kako predu s preslicom u ruci, odlučio je ukrasiti ovo pomagalo na nov i dotad neviđen način. Meštrović nije nikada bio izvan svog sela, nije poznavao umjetnost u njenim istančanostima, ni velika djela genija nastala kroz stoljeća. Stoga je grubi ornament, kojeg je kao pravi sin prirode osjećao, bio njegov prvi umjetnički pokušaj. S drva je prešao na glinu, ne razumijevajući, kako sam kaže, njezinu pravu vrijednost. Tako je s njom isprva postupao kao što je to prije radio s drvom dubajući iz nje oblike u polureljefu, no proučavajući postepeno njezine osobine i usavršavajući ove pokušaje.

Pronašao je mecenu koji mu je mogao dati sredstva za studiranje, za razbijanje lanaca koji su stezali njegovu isuviše bujnu maštu i svu onu potisnutu snagu koja je ključala u njemu. Profesori ga nisu mogli prisiliti da se povinuje njihovim metodama. No Meštrović je radio krišom, neumorno. Bila mu je potrebna moderna kultura kako bi došao do moderne umjetnosti. Stoga je neprekidno čitao različite autore i iz njih crpio utjecaje kojih se možda nikada neće osloboditi. Zato svako od njegovih djela, počevši od onih prvih, utjelovljuje jednu ideju, koja je najčešće poetska, poetske dubine, gotovo uvijek prožeta okusom slavenskih epopeja, koje, nepoznate većem dijelu svijeta, žive u njegovoj domovini.

Od prvih djela navest ću Žrtvovanje nevinosti, studije za kapitele, arhitrave, vaze i jednog Starog istarskog ribara koji je sav snaga i izraz, s borama oko očiju što otkrivaju domišljatost čovjeka s mora, kao i duh dubokog zapažanja ovog umjetnika koji ih je uspio shvatiti i reproducirati.

 No Meštrović još nije bio naučio cijeniti materijal koji je sirovina za kipara - mramor. Stvarao je na moderan način, u glini, baveći se posebno previše izbočenim udovima, neizvedivima u kamenu. Kameni blok i kompozicija u njemu, kako ju je zamislio Michelangelo, bila mu je nepoznata. Ali njegov opori genij nije se mogao zadovoljiti na drugi način doli kompozicijom u bloku. Tako je jednog dana i za njega, kao i za Buonarrotija, izreka "dupsti treba kip iz bloka" postala načelom. Izdubljena  ili barem zamišljena u bloku sva su njegova djela iz posljednjih godina.

Beč ga nije zadovoljio. Ostavio ga je otišavši u Pariz, nakon što je napustio Akademiju, ostavljajući ipak za sobom mnoga vrijedna djela, koja su već tada bila izložena na Sesesiji i koja su jednim dijelom bila dovedena do savršenstva, poput granitne grupne skulpture Zdenac života, koja krasi dvorište Karla Wittgensteina u Beču. U Parizu nije pohađao škole. Sve je radio sam, i u ove je posljednje dvije godine, s izvanrednom upornošću stvarao pedesetak kipova koji su sada izloženi na Secesiji. 

Ovdje su kao glavno djelo prisutni fragmenti i skice za hram palih junaka. To su oni mladi slavenski ratnici (kako pričaju narodne pjesme koje je slušao kao dječak i koje je dijelom na naš jezik preveo Tommaseo) koji su se borili protiv muslimanskih hordi i poginuli na Kosovu polju.

S njima spava slava Srba i Bugara, kao i nacionalna neovisnost,a a turski jaram oduzima mladom narodu svaku mogućnost daljnjeg razvoja. Genijalna ličnost koja je ponikla medu praunucima tih palih ratnika, jedan Tommaseo, morao je upraviti pogled prema bliskom talijanskom tlu kako bi našao prostor za iskazivanje svojih kvaliteta. No sjećanje na pale junake je ostalo: njima u čast Meštrović je želio podići trajan spomenik, nešto velebno, što se po smjelosti izjednačava, čak bih rekao, s Buonarrotijevim spomenikom projektiranim za papu Giulia II. Povorka karijatida strogih, uglatih lica, vodit će posjetitelja do freske gdje će biti prikazani pali junaci: nepregledna stola mladih ugaslih života, a uokolo, prikazane u plastici, plakat će udovice. Što budu bliže mrtvima, bit će prikazane sve razotkrivenije, poput egipatskih, koje su se svlačile približavajući se hramu. Tako junaci postaju sveti emblem, cilj suznih udovica, odvojenih od svojih supružnika i, kako pjeva legenda, osuđenih na trajnu krepost. U svakoj od njih bit će izražen drugi osjećaj, ispred mrtvog muškarca svaka će biti mučena drugim bolom. Nečim mističnim odiše sudbina koju predstavljaju neumoljive, teške zdepaste i životinjske sfinge. Uokolo će biti i reljefi, koji prikazuju detalje okrutne borbe. Medu najljepšima izdvajam sljedeći:  proljetno je jutro okupano suncem. Potpuni mir vlada nad žrtvama krvoprolića. Na polju su samo poginuli. Jedna djevojka plemićkog roda izlazi sama, noseći zlatni vrč. Traži dragog kojeg je prije nekoliko dana vidjela dok je primao blagoslov prije borbe. On je bio jedan od najljepših i najsnažnijih. Oprezna, čas pomiče poginule, čas daje ranjenima da piju i pita ih za svog čovjeka, zabrinuta. Jedan barjaktar kojemu su odsječene noga i ruka može joj dati odgovor. Kaže joj: "Tamo gdje je borba bila najžešća, gdje je hrpa poginulih najveća i gdje se nitko više ne miče, tamo traži i gledaj i naći ćeš ga."  

A među svim tim junacima, ožalošćenim udovicama i nijemim sfingama, simbolom vječne tradicije, kruži slijepi starac, novi Homer, koji priča mladima o junaštvima predaka. Prati ga pastir svirajući na fruli tužne zvuke. Pa nije li, dakle, sam Meštrović taj pastir koji u glini pjeva himnu junacima svoje zemlje? Djelo je izloženo u fragmentima: Imamo dvostruki niz karijatida u čijoj je pozadini sfinga s potpuno ženskim tijelom; imamo grupe gorostasnih junaka i udovica pritisnutih bolom; glave, ruke i veliki dio reljefa, medu kojima je i onaj koji prikazuje mladu ženu koja traži svog dragog (jedan od najsnažnijih po dramatičnosti izraza).  

 Leone Planiscig