Iz “američke, slavenske, kineske i japanske    umjetnosti u Villi Cartoni” - IVAN MEšTROVIć

Ivan Meštrović neizmjerno je želio realizirati svoj veliki san, kojemu  je, moglo bi se reći, posvetio čitav svoj život: stvaranje velikog nacionalnog hrama, vrste srpskog Pantheona podignutog u čast junacima, od slavno poraženih na Kosovu do barbarskog, silovitog Kraljeviċa Marka iz spjevova, te pobjedničkog ustanka Crnog Jure. U iščekivanju ostvarenja tog domoljubnog sna, godinama je izrađivao skulpture i ornamente, koji bi trebali krasiti budući hram podignut u slavu svome rodu.

Njegovo shvaćanje umjetnosti, koje se otkriva u brojnim fragmentima, pokazuje umjetnikovu iskonsku primitivnost i znalačku profinjenost. 

S obzirom da se školovao u Austriji, dolazi pod značajan utjecaj bečkih secesionista, potom se u Francuskoj izgrađuje u kontaktu s jednom humanijom i strastvenijom umjetnošću. Ali i sam tišten snažnom etničkom idejom, izvodi iz austrijskih i francuskih škola načelo umjetnosti nacionalnog karaktera koje bi bilo u službi rase. Drugim riječima, Meštrović je htio dati svom narodu onu tradiciju koja se kod drugih naroda rađala spontano, oblikujući se kroz stoljeća.

Krenuvši od zamisli da je srpski narod još uvijek primitivan u svom intelektualnom razvoju, smatrao je da im više odgovara tip primitivne umjetnosti s kojom mogu bolje komunicirati. Stoga je istraživao porijeklo civilizacije i rase kako bi pronašao iskonske korjene tog primitivizma, vjerujući da će te elemente pronaći u istočnjačkim, posebice asirskim civilizacijama. Zbog toga se, u osmišljenom spomeniku, kao i u pojedinačnim već realiziranim skulpturama, pojavljuju očiti utjecaji i tragovi perzijskih te asirskih ukrasnih motiva. Ako i priznamo kolosalnom djelu, ovog mladog i velikog umjetnika, postojanje iznimnih vrijednosti u realizaciji, orginalnosti i genijalnosti, smatram da ideja kojoj se posvetio s velikim žarom nije moguċa i ne postiže željeni cilj.  Negiram  da  se može hotimice stvoriti primitivna umjetnost.

 Naivnost posjeduje tek jednu draž, spontana je; ako nije izvještačena, vještina je.

 Primitivnost ne znači jednostavnost, veċ grubost i dokazuje se sirovim izražajem i nesvjesnim zapostavljanjem. Imitatatori neće nikada uspijeti oponašati stil prvobitnih umjetnika; ako im i uspiju shvatiti namjere u jednom instiktivnom, kritičkom procesu, htjet će izdvojiti njihove vrijednosti, no rezultat može biti samo jedna poboljšana primitivnost, izvještačenost i lažnost. Razilaženje između prirodne naivnosti i umjetne zastarjelosti je zauvijek nepremostivo.

Dovoljno je jedno površno proučavanje Meštroviċevih djela da bi se razlučili različiti utjecaji koji se u njemu preklapaju, prisutni i u stvaranju većeg broja njegovih skulptura: grčki utjecaji, prvo arhaični (i možda više pod teutonskim utjecajima nego kroz direktno izučavanje), a zatim michelangelovski (više kroz Rodinovo viđenje, nego na bazi vlastitog razmatranja) i sve to praċeno uspomenama egipatske oštrine, te istočnjačkih dubina i izvještačenosti.

No, Meštroviċ je, usprkos svemu, zaista velik i originalan umjetnik koji posjeduje čudesnu,  tehničku vještinu, iako ponekad, u žaru stvaranja, zaboravljajući na stil, stvara remek djela s lakoćom. Remek djelo je i ona gola ženstvenost «Sjećanja», koju smatram najvažnijim djelom suvremenog kiparstva, dovoljnim za besmrtnu slavu jednog umjetnika. Zasigurno ova ženska figura bez ruku izbliza podsjeċa na «Noć» čija glava otkriva specifičnu, neprirodnu usiljenost koja smanjuje vrijednost drugim, bogatije ukrašenim skulpturama, no zbog prodora i uzdizanja konačne i nadnaravne forme  ne usuđujem se dati detaljan kritički osvrt.

Još jednom  Ivan Meštrović pokazuje savršenost s torzom «Miloša Obilića», dok je u drugim skulpturama perfekcija  izražena s manje odlučnosti. Smatram da je njegova umjetnost čudnovatog kipa «Sfinge» lošija pošto je želio, ali nije znao obnoviti i oživjeti jednim novim, mračnim životom mitsku, životinjsku ženu, kao i skulpturu Kraljevića Marka. Orijaški junak, simbol jednostavne snage, prostodušnosti i grozote neukroćenog srpskog naroda, predstavljen je na velikom konju, zgrčen u nadljudskim naporima, okrutnoga lica. Naočit stav čovjeka i konja izražava tipično zastarjelo držanje narodnog heroja: ali pretjerana izraženost mišića i neumjerena stilizacija uništavaju velik dio dojma veličine koji se mogao postići s malo umjerenosti. Pogledajte brkove Kraljevića Marka: ocrtani su takvom trpkošću da mijenjaju profil do te mjere, da se više ne prepoznaje ljudska maska. Pogledajte rep konja: uvlači se između nogu životinje, masivan, nezgrapan i glomazan, postajući elementom tromosti umjesto pokreta.

Nakon svega toga, ponavljam, Ivan Meštrović, kojega možemo po prvi put cijeniti i štovati u Italiji, i to njegovom zaslugom,  takav je tip umjetnika da mu ništa nije zabranjeno u širokoj domeni ljepote. Kada oslobađa svoju individualnost na radost svih ljudi ili kada je ustrajan u ograničenjima njegove domoljubne težnje, on uvijek pokazuje uzvišenost  duha u  vječnim djelima.

Mario Laso