Vrpolje (Hrvatska) - South Bend (SAD)

1883-1962

Ivan Meštrović je živio u razdoblju burnih promjena, obilježenom između ostalog dramatičnim događanjima kao sto su bile Oktobarska revolucija, Balkanski rat i dva Svjetska rata. Povijesna i politička događanja nisu samo utjecala na njegovo umjetničko stvaralaštvo, već su ga također odredila kao čovjeka-borca za individualnu slobodu. Tijekom svog života sudjelovao je na više od 150 izložbi u cijelom svijetu

fundacija

galerija

mauzolej

kaštelet

Rođen je u Vrpolju, u jednoj seljačkoj obitelji porijeklom iz Otavica, mjesta u Dalmaciji, gdje je proveo svoje djetinjstvo. S dvanaest godina naučio je sam čitati i pisati, uspoređujući pismene tekstove iz Biblije s odlomcima  naučenim napamet. Talent koji je pokazao rezbareći male predmete u drvu i kasnije u kamenu  omogućio mu je obuku u radionici jednog poznatog splitskog klesara, u kojoj je učio kopirajući klasične skulpture, jer upravo je ovaj hrvatski grad  bogat grčkim i rimskim djelima.

Zahvaljujući jednom bečkom industrijalcu, godine 1901. odlazi u Beč. Pošto nije znao njemački i nije pohađao nijednu školu, morao je pauzirati godinu dana prije ulaska u Akademiju, gdje je stupio u vezu s secesionistima. Često je dolazio u sukob s načinom poimanja umjetnosti na  bečkoj akademiji, a divio se jedino poznatom arhitektu Ottu Wagneru, svom profesoru i jednom od glavnih predstavnika Secesije.

U glavnom gradu Austrije susreće Rodina, koji odmah prepoznaje njegov talent, te Charlesa Wittgensteina, koji naručuje izradu velikog djela «Izvor života». Dobit od ovog rada omogućuje Meštroviću i njegovoj ženi posjet Parizu i Italiji. Godine 1908., zahvaljujući Rodinu, seli se u Pariz, iznajmljuje studio na Montparnassu, uspijevajući izraditi više od pedeset skulptura u dvije godine, za koje dobiva prva međunarodna priznanja.

Godine 1911. Meštrović i njegova žena žive nekoliko mjeseci u Beogradu, glavnom gradu Kraljevine Srbije, da bi se nakon toga preselili u Rim. U tim godinama glavni grad Italije je bio centar koji je privlačio umjetnike i intelektualce, među kojima su bili Papini, Ungaretti, Bisfolfi, De Chirico, Croce, Rodin, Gorki i Anglade, koji ubrzo postaju kiparovi prijatelji.

Meštrovićeva međunarodna karijera obilježena je  Svjetskom izložbom umjetnosti održanom 1911. godine u Rimu, gdje pobjeđuje i dobiva prvu nagradu za kiparstvo (dok Klimt dobiva nagradu za slikarstvo) zahvaljujući kojoj postaje popularan i stiče  naklonost talijanske i strane kritike. Projekt «Vidovdanski hram», u spomen bitci na Kosovu protiv Turaka iz 1389., predstavlja onaj ideal slobode i nezavisnosti slavenskog naroda, čiji se trag nalazi u prvom djelu njegovog umjetničkog stvaralaštva (naime, veċ 1919. zanemaruje ove teme).

Ostaje u Rimu do 1913.,  gdje dolazi u doticaj s kulturnim događanjima u ovom gradu, krečući se ponajviše u krugu obitelji Signorelli, u čijem su se poznatom rimskom salonu okupljale važne ličnosti kulturnog i političkog života, koje su bile i talijanskog i stranog podrijetla. 

U glavnom talijanskom gradu mogao se izravno suočiti s  umjetnošću Michelangela, kojeg je smatrao jednim od najvećih kipara svih vremena; divljenje tom umjetniku zasigurno je utjecalo na neka njegova djela, što je vidljivo na skulpturi «Pietà Romana».

Upravo u tim godinama Meštrović piše  i eseje o ovom renesansnom umjetniku. Nakon izlaganja na jedanaestom Biennalu di Venecija, želio je organizirati jednu veliku izložbu u domovini, ali nakon što je izbio Prvi svjetski rat morao je pobjeći radi svog suprotstavljanja austro-ugarskim vlastima. Tako se vraća u Rim,  gdje jača njegovo prijateljstvo s Rodinom.

Meštrović postaje vrlo poznat u Velikoj Britaniji,  ne samo zbog svojih djela, nego i zbog političkog djelovanja u Komitetu za oslobođenje, a 1915. godine priređuje samostalnu izložbu (One-man-show) u Albert i Victoria muzeju u Londonu. Do tada se nije nikada dogodio jedan sličan događaj jednom živućem umjetniku.

Lord Cecil, podsekretar Ministarstva vanjskih poslova, otvorio je 24. lipnja izložbu Ivana Meštrovića, upravo u trenutku kada je Engleska bila zainteresirana za kulturni razvitak Južnih Slavena. Sljedećih godina izlaže također u Glasgowu i Edinburgu; njegove izložbe, zajedno s koncertima i predavanjima o književnosti i arhitekturi, potpomažu širenju slavenske kulture u Velikoj Britaniji. Meštrovićeve skulpture, poput  hrvatskih balada  i narodnih legendi,  pronašle su odjeka u knjigama Margaret Yoursenar, D.H. Lawrencea, pa čak i Agathe Christie.

Godine 1919., kada za vrijeme Konferencije za mir u Versaillu, izlaže u Parizu u Petit Palais četrdeset skulptura, njegove izložbe dostižu vrhunac. Nakon završetka rata, Meštrović se vraća u Jugoslaviju, izrađujući u Cavtatu kapelu za obitelj Račić: »Kraljicu anđela». U Dubrovniku upoznaje svoju drugu suprugu Olgu Kesterčanek. U tom periodu gradi u Splitu veličanstvenu obiteljsku kuću (sadašnja Galerija Meštrović), i crkvu «Presvetoga Otkupitelja» u Otavicama gdje je danas pokopan. 

    Dvadesetih godina njegov ugled i dalje je od međunarodne važnosti. Dobiva nagrade u Europi i dvjema Amerikama, gdje priređuje izložbe i izrađuje skulpture. U ovom periodu su izdane  četiri važne monografije, od kojih jedna u Londonu i tri u Jugoslaviji. Izdanje iz 1933. je priredio njegov prijatelj Milan Čurčin, izdavač poznate revije «New Europe». Postaje član Akademije  znanosti i umetnosti u Beogradu, rektor Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu (gdje svoju plaću daje na raspolaganje siromašnim studentima), i Grand Officier Legije časti u Francuskoj.

1924. godine Meštrović po prvi put odlazi u SAD. U Brooklyn Museum u New Yorku priređuje jednu od svojih najpoznatijih izložbi s 132 djela, a o katalogu se brinuo Christian Briton.

1934. godine, poslije povratka u Zagreb, projektira Umjetnički paviljon i organizira izložbu «Pola stoljeća hrvatske umjetnosti».Krajem tridesetih godina, nedaleko od svoje kuće u Splitu,

započinje projekt i konstrukciju kapele na Crikvinama, koja sadrži 28 plitkih reljefa u drvu iz života Isusa Krista i jedno raspelo. Period između dva rata bio je obilježen surovim sukobima između Hrvata i Srba, s neprestalnim represijama od  strane policije srpskog diktatorskog režima koji je bio na vlasti. Usprkos njegovom statusu predvodnika i utjecajnog građanina, uloga posrednika, koju je imao u političkim krugovima, prouzrokovala mu je velike poteškoće. Nastojanja da obrani prava Hrvata dok je radio u odboru kralja Aleksandra  loše su shvaćali i Hrvati i Srbi. Nacionalno socijalistički njemački režim zapazio je njegovu monumentalnu i snažnu umjetnost, pozivajući ga u Berlin sredinom tridesetih godina. Sam Hitler je namjeravao svečano otvoriti njegovu izložbu, ali kipar nije prihvatio. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata,u Hrvatskoj se utemeljuje marionetska vlada Hitlera i Mussolinija, pod vodstvom Ante Pavelića. Nakon talijanske okupacije Splita, Meštrović doznaje da ga se fašisti žele riješiti zbog njegova neprestalnog odbijanja da sudjeluje u kulturnim programima nacističkih i fašističkih snaga. Pobjegavši iz Splita, sklanja se u Zagreb, gdje ga međutim hapse i zatvaraju osuđujući ga na smrt. 

Nakon višemjesečnih pregovora njegovih  prijatelja, preko Vatikana i uz pomoć samog Viktorija Emanuela III, pušten je iz zatvora i odlazi u Veneciju, gdje su njegovi radovi izloženi na Biennalu. Neko vrijeme u Institutu svetog Jeronima u Rimu radi na  djelima koja je osmislio dok je bio u zatvoru i izrađuje dva reljefa na Piazzi Augusto Imperatore. Zbog nacista u Italiji, 1943. godine mora  emigrirati u Švicarsku. Njegova supruga Ruža umire u Zagrebu 1942.,  a trideset članova njegove obitelji pogubljeno je  u Holohaustu. Nakon završetka rata, vraća se u Rim, gdje nastoji dovršiti započete skulpture.Tu živi sa kćeri Marijom u Via della Conciliazione i Američka akademija   mu daje predivan atelje na Monte Gianicolu.

Titova vlada želi ga opet u Jugoslaviji u kojoj jedino njegova imovina nije bila zaplijenjena. Međutim Meštroviċ se ne želi vratiti u domovinu, jer se ne slaže s komunističkim režimom.

Godine 1946.  ponuđeno mu je da predaje na sveučilištu u Syracusi u SAD-u. Preko Malvine Hoffman, poznate američke kiparice, kancelar P.Tolley uspijeva kontaktirati umjetnika, najprije u Švicarskoj, a zatim u Rimu. Tako Meštrović 

odlučuje otputovati za Sjedinjene Države.Iste godine, u proljeće, Američka akademija  znanosti i umjetnosti poziva ga da priredi samostalnu izložbu (one-man show) u Metropolitan Muzeju,  gdje izlaže i djela iz ratnih godina. Te skulpture bile su izraz okrutnosti, nepravednosti, vjere i nade za čovječanstvo.

»Job» je, u svojoj humanoj napetosti, obilježio prijelaz prema  ekspresionizmu, punom zanosa.1952. godine potpisuje  ugovor s jugoslavenskom vladom u kojem daruje hrvatskom narodu svoju imovinu u Splitu, Crikvinama, Mauzoleju i uz to više od četristo skulptura i crteža.

Na svečanosti u Bijeloj kuċi 1954., u prisutnosti predsjednika Eisenhowera, postaje američkim građaninom. Prije smrti, vraća se posljednji put u Jugoslaviju i posjećuje svog prijatelja Kardinala Stepinca koji je, teško bolestan, upravo izlazio iz zatvora;  tijekom tog  kratkog boravka, posjetio je i Maršala Tita. Vrativši  se u domovinu nakon dugog razdoblja, bio je osobito iznenađen napretkom i ostvarenim promjenama. Uz to je iz Amerike poslao pedeset devet kipova, namijenjenih samostanima, raznim gradovima i  galerijama.

U posljednjem razdoblju svog života izrađuje djela u glini: «Otac se pozdravlja sa sinom» i «Otac se pozdravlja s kćeri», iskazujući bol radi tragičnog gubitka dvoje djece, Tvrtka i Marte.

Umire 1962. godine u South Bendu, u drzavi Indiani SAD, a pokopan je u rodnoj zemlji, prema njegovoj posljednjoj želji.

 natrag